Živimo li mi život ili život živi nas?
Duboko razumijevanje ovog pitanja će vam odmah dati i odgovor na njega, a njegova spoznaja može dovesti do buđenja ili proširivanja vaše svijesti.
Kako bismo odgovorili na to pitanje, bilo bi dobro prvo pitati se tko smo to "mi". Većina nas još uvijek osjeća da smo posebna jedinka odvojena od ostalih ljudi i svijeta, identificirani smo s tijelom koje obitavamo, imenom i prezimenom, poslom, osobnošću, prošlošću, imovinom i postignućima, svojim idejama i vjerovanjima te raznim ulogama koje preuzimamo u životu. Međutim, ovo je samo dio nas, to je naš ego, naš "lažni" tj. privremeni ja. Sve dok se identificiramo s bilo čim što je privremeno i ograničeno, ograničavamo i sebe i živimo ograničeni život.
Sve dok smo identificirani s našim egom, mi "živimo iz ega" većinu vremena. Pokušavamo upravljati našim životom i kontrolirati ga što je više moguće. Problem je što je većina stvari u našem egu nesvjesna, te tako kreiramo život pun stvari koje svjesno ne želimo. Tada imamo osjećaj da se situacije nasumice događaju, jer ih nismo svjesno izabrali. Pokušavamo kontrolirati i svoje emocije i reakcije, ali često u tome ne uspijevamo. Neki od nas su možda izvježbani u kontroliranju svojih reakcija, međutim, nerijetko se radi o njihovom nesvjesnom potiskivanju. Potiskivanje emocija kasnije može dovesti do jačih i nekontroliranijih reakcija, u trenutku kad se najmanje nadamo - kad poklopac kontrole popusti pod dugotrajnim pritiskom. Kronično potisnute emocije mogu se "kristalizirati" u fizičku ili psihičku bolest.
Neke šablone življenja iz ega
Za bolje razumijevanje načina na koji pokušavamo kontrolirati život, navest ću tri klasična primjera.
Određeni postotak ljudi će posebno jako biti obuzeti potrebom za kontrolom. Neki od pokazatelja kontrole su pretjerana pažnja na detalje (perfekcionizam), kritiziranje sebe i/ili drugih, strah od gubljenja kontrole, nemogućnost prepuštanja stvarima kao plesu, seksu, vožnji kada druga osoba upravlja vozilom i sl, stav da znamo najbolje, dominacija nad drugima, poteškoće u prepuštanju posla drugima, pokušavanje kontroliranja drugih osoba.
Teško je biti sretan i opušten kada imamo ovakav način reagiranja u životu, jer se život jednostavno ne može kontrolirati. Ne možemo kontrolirati druge ljude i situacije. „Sreća“ osobe koja kontrolira ovisi o tome koliko je u kontroli u pojedinom trenutku. Ako nije u kontroli javlja se strah, napetost i nezadovoljstvo.
Neki od nas će preuzeti mentalitet žrtve. Karakteristike mentaliteta žrtve su ne preuzimanje odgovornosti za svoj život (odgovornost nije isto što i kontrola) i svoje stanje nego uglavnom okrivljavanje drugih, osjećaj da je život nepravedan, osjećaj uskraćenosti, samosažaljevanje „jadan ja“ ili „nemam sreće“, pasivnost, fokusiranost na negativnu stranu života, odnosno na ono što nemamo i ne možemo umjesto na ono što imamo i možemo.
Teško je biti sretan kada imamo mentalitet žrtve jer sve dok ne preuzmemo odgovornost za svoje unutarnje stanje i svoj vlastiti doživljaj života, ne možemo na njega svjesno niti utjecati. Kako ćete utjecati na nešto što je uzrokovano vanjskim okolnostima?
Velik dio nas će se preopteretiti životom i životnim zadaćama, svime onime što se „mora“ i „treba“. Kroz ovo gubimo sebe i svoju životnu svrhu jer se neprestano vodimo vanjskim utjecajima i društvenim normama. Vjerujemo da je život težak, za sve se moramo truditi, mučiti, boriti kako bi opstali, ili kako je najvažnije "uspjeti" pri čemu se uspjeh obično mjeri vanjskim mjerilima (klasični primjeri su imati uspješnu karijeru, novac ili obitelj). Potrebna je stalna trka, stalna borba za opstanak, stalna napetost.
Teško je biti sretan kada ovako živimo jer nemamo ni vremena živjeti, moramo stalno raditi, truditi se do makismuma i boriti. Život nam se niti ne događa. Život je u sadašnjem trenutku, ali mi ga ne primjećujemo jer stalno trčimo za nečim. Život ne možemo osjetiti kad smo napeti, nego samo kad smo duboko opušteni.
Ovo su samo neke od šablona ponašanja i stavova koji upravljaju našim životom. Oni dolaze iz našeg svjesnog i još više podsvjesnog uma, u kojima su pohranjena sva vjerovanja koja smo u toku života „pokupili“ i prihvatili kao svoja, kao i ona koja smo sami zaključili. Većinu smo preuzeli još kao mala djeca. Ne zaboravimo, naša vjerovanja postaju naša stvarnost. Mi privlačimo upravo one situacije i osobe koji će potvrditi naša vjerovanja, jer upravo s time rezoniramo.
Od kuda dolazi nezadovoljstvo životom?
Sva tri spomenuta načina nošenja sa životom, kao i svi drugi načini koji dolaze iz ega, imaju zajedničku karakteristiku, i to vrlo važnu. Radi se o otporu – otporu prema onome što jest u sadašnjem trenutku. Bilo da sebe ili situaciju želimo kontrolirati, da je želimo označiti kao nepravednu ili lošu, ili je želimo popraviti – izgubili smo sam doživljaj trenutka. Sadašnjem trenutku smo rekli "NE!". A život se nalazi u sadašnjem trenutku. Mi se nalazimo u sadašnjem trenutku i svijet se nalazi u sadašnjem trenutku. U svakom slučaju, kada smo nezadovoljni sadašnjim trenutkom, nezadovoljni smo samim životom. Kada smo rekli "ne" sadašnjem trenutku, rekli smo "ne" samom životu.
Onog trenutka kad se prestanemo opirati, kad prestanemo tragati za nečim i postanemo u potpunosti zadovoljni onim što imamo u ovom trenutku, javlja se osjećaj ispunjenosti, mira i ljubavi. Odjednom se počnu ukazivati nove prilike, rađaju se nove ideje, a naš doživljaj svijeta mijenja se u pozitivan. Događa se čudo sadašnjeg trenutka, transformacija svijesti. Život počne živjeti kroz nas, kada naš individualni otpor nestane.
Otpor dolazi iz ega, našeg lažnog ja, jer je ego baziran na strahu. Ego je naša identifikacija sa "stvarima" koje su prolazne, ranjive, nestalne i jednom će nestati (naše tijelo, naš um, razne uloge, i sl.). Otuda dolazi strah, jer naš ego ne želi umrijeti. Ego želi zadržati koliku-toliku kontrolu nad stvarima. On se boji nepoznatog, boji se budućnosti.
U svakoj domeni života u kojoj nismo zadovoljni i imamo otpor, razlog je neki od strahova. Ako radimo posao koji ne volimo, zašto ga radimo? Ako smo u vezi koja nas ne ispunjava i koja nas ograničava, što nas sprječava da napustimo tu vezu ili je promijenimo u kvalitetniju? Ako ne slijedimo svoje životne snove, što nas sprječava? Sprječava nas strah.
Strah je veliki dio života većine nas, iako ga možda uopće nismo svjesni. Na primjer, možda mislite da posao koji ne volite, a koji radite da biste prehranili sebe i obitelj, radite iz ljubavi prema svojoj obitelji. Najčešće pravi razlog nije ljubav, nego strah, strah za obitelj, strah od gladi, neimaštine ili neuspjeha. Bojimo se pustiti jedan posao kako bismo dobili posao koji volimo i u kojem uživamo, bojimo se i ne vjerujemo da ga možemo dobiti ili kreirati.
Kada je nešto stvarno motivirano (bezuvjetnom) ljubavlju, dolazi do osjećaja sigurnosti, slobode, širenja, obuhvaćanja, prihvaćanja, istraživanja, odlaska u nepoznato. Strah je suprotnost ljubavi - dolazi do osjećaja da smo uhvaćeni, zatvoreni, zgrčeni, prisiljeni, napeti, stisnuti, ona isključuje i želi samo poznato.
Strah stvara stalnu napetost, koje ponekad jesmo, a ponekad i nismo svjesni. Ova napetost više ili manje zatvara put životnoj energiji koja kroz nas uvijek prirodno teče. Što je put zatvoreniji, to je naš život teži, siromašniji i naporniji. Što smo opušteniji i prepušteniji, to prirodan tijek slobodnije prolazi i prirodno obilje i kreativnost se manifestiraju kroz nas.
Kako se prepustiti životu i otpustiti strahove?
Kako imati povjerenja u život, otpustiti kontrolu? To možemo na više načina. Jedan od njih je da na dubokoj razini shvatimo i osjetimo da mi ne živimo život, nego da život živi nas, kroz nas, kroz naše tijelo i naš um. Život živi kroz nas na isti način kako živi kroz cvijet, drvo, mačku, planete i zvijezde. Oni se ne trude, ne brinu, oni žive u trenutku, u skladu s plesom samog postojanja. Oni su vođeni samim životom. Ako se želimo osloboditi patnje, naš je cilj ovako se prepustiti životu, ali potpuno svjesno, za razliku od životinja i biljaka koje to čine nesvjesno.
Paradoks je da, što se više prepuštamo životu, to više postajemo svjesni kreatori svoga života, jer mi i jesmo sami život. Mi smo život koji živi kroz naše tijelo, naš um i emocije, i tako sebe manifestiramo kroz ovu trodimenzionalnu stvarnost. Ovo je koncept koji je intelektualno teško razumjeti. Može se spoznati samo kroz osobni doživljaj.
Kada se prepustimo životu prepustili smo se sebi, istinskom sebi. Tada "slijedimo svoje srce", vođeni smo unutarnjim Bićem, Izvorom svega što postoji, koji je naš stvarni Ja, naš pravi Ja, esencija našeg bića. Mi smo jedno sa svime što postoji, s cijelim kozmosom. Životi svih nas usklađeni su u savršenom ritmu postojanja, isprepleteni u savršenoj mreži stvaranja. Kada slijedimo znakove koje nam naše unutarnje Biće daje, tada slijedimo svoj najviši put, tada smo nošeni kroz život s lakoćom. To je kao da smo u rijeci života i sve što treba je prepustiti joj se. Mi se bojimo da rijeka možda vodi do velikog smrtonosnog vodopada... A ona, u stvari, vodi u ocean jedinstva, ljubavi i spokoja.
To nije predaja pri kojoj smo odustali od života, upravo suprotno.
To je prepuštanje samom životu. Prepuštanje ne znači da ništa ne radimo, da čekamo da se stvari same dogode ili da kažemo „baš me briga za sve“.
Prepuštanje je način života pri kojem s punim povjerenjem „slijedimo glas“ svoga unutarnjeg istinskog Bića koje nas vodi, korak po korak, trenutak po trenutak, na putu koji je za nas i sve oko nas najbogatiji, najplemenitiji i najkorisniji. To je put u nepoznato i zato može izgledati zastrašujuće. I stvarno, ponekad "lekcije" mogu biti stvarno teške i izazovne. Međutim, nagrade su još veće. Nagrada je ispunjenje naših najvećih talenata i ostvarenje najkreativnije i najuzvišenije verzije nas samih! Nagrada je osjećaj ispunjenja, ljubavi, sigurnosti i slobode! Taj glas nas vodi prema ispunjenju naše životne svrhe, a naša životna svrha uvijek je čvrsto vezana uz ono u čemu najviše istinski uživamo! (Ovdje ne govorim o stvarima u kojima uživamo, a o kojima smo u stvari ovisni i koje su štetne za nas.) To je način života pri kojem sve teče puno lakše i spontano, sve se u našem životu slaže kao kockice, bez napora i mučenja s naše strane, bez ikakve borbe. To je život pun obilja, jer obilje je prirodno stanje, koje samo treba znati pustiti k sebi.
Kada smo prepušteni, živimo s razine bivanja, a ne s razine činjenja. Bivanje je naše primarno stanje, a činjenje sekundarno, jer mi i jesmo - bića.
Naše aktivnosti koje proizlaze iz takvog bivanja izvodimo lako i fokusirano, bez dvojbi, nesigurnosti i napora te s najplemenitijim motivima. Prepuštanje trenutku ne znači da nemamo planove i ciljeve za budućnost, imamo, a oni se pojavljuju same od sebe u pravom trenutku. Ne treba o njima mozgati. Okolnosti koje nas vode prema cilju se poklapaju i stalno nas vode najuzvišenijim putem. Najvažnija komponenta ovih planova je da nismo vezani za njihovo ostvarenje (ne brinemo o budućnosti), potpuno smo opušteni jer znamo da će sve biti dobro, jer mi smo besmrtna beskonačna bića koja nikad ne umiru i nikad ne mogu uistinu biti oštećena.
Koga ćemo slušati?
Mi možemo svjesno i odgovorno izabrati - možemo slušati svoj glas u glavi, svoj ego koji se osjeća odvojenim, i biti vođeni njime, biti u stresu i brizi, ili možemo slušati svoje izvorno biće koje nam govori kroz naše srce.
Život kreiran iz ega je uvijek ograničen, proživljen samo djelomično i potisnut, često ispunjen strahovima, brigama ili nekontroliranim ponašanjem. To se "postiže" tako da vjerujemo u svoje misli - u svaku osudu sebe, drugih ili situacija, svaku prosudbu o tome kako bi nešto prema našem mišljenju trebalo biti ili kako nikako ne bi smjelo biti, kako je nešto krivo ili loše, u svaku misao o tome kako smo nečemu krivi ili u nečemu loši, i sl.
Život kreiran iz "srca", našeg izvornog Bića, uvijek je praćen osjećajima sigurnosti, slobode i nevezanosti, neograničenih mogućnosti i nepobjedivosti. Dvije stvari su važne ako smo se odlučili za ovu opciju:
Jedna je dopuštanje sebi, drugima i situacijama da budu točno onakvi kakvi jesu u trenutku u kojem jesu, bez osude, okrivljavanja i želje da su na bilo koji način drugačiji. Na ovo se odnosi kada duhovni učitelji kažu - ne osuđivati, dopustiti životu da se izrazi, prepustiti se, živjeti u sadašnjem trenutku. To ne znači da ne trebamo odgovoriti na situaciju, možemo, a ne moramo. Ako nemamo otpor prema njoj, prosudbu, odgovorit ćemo na nju svjesno, iz položaja slobodnog djelovanja, ljubavi i prihvaćanja, a ne straha. Nekontrolirane reakcije, planirane reakcije i osude uvijek dolaze iz uma, ega i straha. Ljubav dolazi iz srca. Kada smo stvarno usidreni u svom srcu, ne možemo nikoga osuditi i na nikoga se ljutiti. Jednostavno je nemoguće. Srce je mjesto oprosta, suosjećanja i razumijevanja.
Druga stvar je naučiti prepoznati glas našeg istinskog Bića, protumačiti njegove znakove. Ovo se događa automatski kada ispunimo prvu stvar, ali ako je i nismo ispunili, možemo naučiti drugu. Što više budemo slušali svoju unutarnju mudrost, to će njene poruke biti glasnije i jasnije.
Kako ćemo prepoznati našu unutarnju mudrost?
Osjetit ćemo je kao svoje želje, ali drugačije od želja ega. To su one najdublje želje, to su iskre stvaranja koje nas ispunjavaju, motiviraju, oživljavaju, daju nam energiju!
Na primjer, kada pomislimo na nešto što je Istina za nas, što je naša istinska želja, nešto što je koristan put za nas, tada u svom tijelu osjetimo lakoću, otvaranje, protočnost, životnost. Nasuprot tome, kada pomislimo na nešto što nije Istina za nas, što ne bismo trebali raditi, osjetimo u tijelu težinu, zatvaranje, barijeru, blok, napetost. Svaka osoba ima ponešto drugačiji osjet, a ovo su im općenite karakteristike.
Jeste li ikada nešto jednostavno znali, znali da trebate nešto uraditi, da negdje trebate otići, iako je razum i sva logika govorila da ne biste trebali? Bili ste toliko sigurni u to da niste imali nikakve dvojbe. Takvo znanje je znanje našeg izvornog Bića, to je znanje kome ne treba logični um, ono jednostavno zna šta je najbolje za nas! Naš logični um, iako vrlo koristan u mnogim aspektima našeg života, je ipak ograničen, zna samo ono što je naučio u ovom životu. Dodatno tome je sputan mnogim vjerovanjima i društvenim uvjetovanjima te protkan strahom. Nasuprot tome, naše izvorno Biće je slobodno, nije ograničeno, ono je jedno sa Univerzalnom inteligencijom, i sve znanje i mudrost koje je ikada postojalo i koje će ikada postojati stoje mu na raspolaganju!
Naše Biće nam govori i pomoću sinkroniciteta. Budući da je povezano sa svime, sve oko nas mu može poslužiti kao pomoć da nam prenese poruku, kako živa tako i neživa bića i događaji.
Kada uvijek svjesno slijedimo znakove našeg izvornog Bića, našu Istinu, tada živimo usklađeni sa životom, usklađeni sa samim sobom, jer mi i jesmo sami život. Tada nam je život ispunjen, naše najdublje želje se manifestiraju, a prema sebi i drugima se odnosimo s ljubavlju.
Tada živimo svjesno.
Tada smo se prepustili.
Tada je svaki trenutak ispunjen blaženstvom.
Tada život živi nas u potpunosti.
Kako bismo odgovorili na to pitanje, bilo bi dobro prvo pitati se tko smo to "mi". Većina nas još uvijek osjeća da smo posebna jedinka odvojena od ostalih ljudi i svijeta, identificirani smo s tijelom koje obitavamo, imenom i prezimenom, poslom, osobnošću, prošlošću, imovinom i postignućima, svojim idejama i vjerovanjima te raznim ulogama koje preuzimamo u životu. Međutim, ovo je samo dio nas, to je naš ego, naš "lažni" tj. privremeni ja. Sve dok se identificiramo s bilo čim što je privremeno i ograničeno, ograničavamo i sebe i živimo ograničeni život.
Sve dok smo identificirani s našim egom, mi "živimo iz ega" većinu vremena. Pokušavamo upravljati našim životom i kontrolirati ga što je više moguće. Problem je što je većina stvari u našem egu nesvjesna, te tako kreiramo život pun stvari koje svjesno ne želimo. Tada imamo osjećaj da se situacije nasumice događaju, jer ih nismo svjesno izabrali. Pokušavamo kontrolirati i svoje emocije i reakcije, ali često u tome ne uspijevamo. Neki od nas su možda izvježbani u kontroliranju svojih reakcija, međutim, nerijetko se radi o njihovom nesvjesnom potiskivanju. Potiskivanje emocija kasnije može dovesti do jačih i nekontroliranijih reakcija, u trenutku kad se najmanje nadamo - kad poklopac kontrole popusti pod dugotrajnim pritiskom. Kronično potisnute emocije mogu se "kristalizirati" u fizičku ili psihičku bolest.
Neke šablone življenja iz ega
Za bolje razumijevanje načina na koji pokušavamo kontrolirati život, navest ću tri klasična primjera.
Određeni postotak ljudi će posebno jako biti obuzeti potrebom za kontrolom. Neki od pokazatelja kontrole su pretjerana pažnja na detalje (perfekcionizam), kritiziranje sebe i/ili drugih, strah od gubljenja kontrole, nemogućnost prepuštanja stvarima kao plesu, seksu, vožnji kada druga osoba upravlja vozilom i sl, stav da znamo najbolje, dominacija nad drugima, poteškoće u prepuštanju posla drugima, pokušavanje kontroliranja drugih osoba.
Teško je biti sretan i opušten kada imamo ovakav način reagiranja u životu, jer se život jednostavno ne može kontrolirati. Ne možemo kontrolirati druge ljude i situacije. „Sreća“ osobe koja kontrolira ovisi o tome koliko je u kontroli u pojedinom trenutku. Ako nije u kontroli javlja se strah, napetost i nezadovoljstvo.
Neki od nas će preuzeti mentalitet žrtve. Karakteristike mentaliteta žrtve su ne preuzimanje odgovornosti za svoj život (odgovornost nije isto što i kontrola) i svoje stanje nego uglavnom okrivljavanje drugih, osjećaj da je život nepravedan, osjećaj uskraćenosti, samosažaljevanje „jadan ja“ ili „nemam sreće“, pasivnost, fokusiranost na negativnu stranu života, odnosno na ono što nemamo i ne možemo umjesto na ono što imamo i možemo.
Teško je biti sretan kada imamo mentalitet žrtve jer sve dok ne preuzmemo odgovornost za svoje unutarnje stanje i svoj vlastiti doživljaj života, ne možemo na njega svjesno niti utjecati. Kako ćete utjecati na nešto što je uzrokovano vanjskim okolnostima?
Velik dio nas će se preopteretiti životom i životnim zadaćama, svime onime što se „mora“ i „treba“. Kroz ovo gubimo sebe i svoju životnu svrhu jer se neprestano vodimo vanjskim utjecajima i društvenim normama. Vjerujemo da je život težak, za sve se moramo truditi, mučiti, boriti kako bi opstali, ili kako je najvažnije "uspjeti" pri čemu se uspjeh obično mjeri vanjskim mjerilima (klasični primjeri su imati uspješnu karijeru, novac ili obitelj). Potrebna je stalna trka, stalna borba za opstanak, stalna napetost.
Teško je biti sretan kada ovako živimo jer nemamo ni vremena živjeti, moramo stalno raditi, truditi se do makismuma i boriti. Život nam se niti ne događa. Život je u sadašnjem trenutku, ali mi ga ne primjećujemo jer stalno trčimo za nečim. Život ne možemo osjetiti kad smo napeti, nego samo kad smo duboko opušteni.
Ovo su samo neke od šablona ponašanja i stavova koji upravljaju našim životom. Oni dolaze iz našeg svjesnog i još više podsvjesnog uma, u kojima su pohranjena sva vjerovanja koja smo u toku života „pokupili“ i prihvatili kao svoja, kao i ona koja smo sami zaključili. Većinu smo preuzeli još kao mala djeca. Ne zaboravimo, naša vjerovanja postaju naša stvarnost. Mi privlačimo upravo one situacije i osobe koji će potvrditi naša vjerovanja, jer upravo s time rezoniramo.
Od kuda dolazi nezadovoljstvo životom?
Sva tri spomenuta načina nošenja sa životom, kao i svi drugi načini koji dolaze iz ega, imaju zajedničku karakteristiku, i to vrlo važnu. Radi se o otporu – otporu prema onome što jest u sadašnjem trenutku. Bilo da sebe ili situaciju želimo kontrolirati, da je želimo označiti kao nepravednu ili lošu, ili je želimo popraviti – izgubili smo sam doživljaj trenutka. Sadašnjem trenutku smo rekli "NE!". A život se nalazi u sadašnjem trenutku. Mi se nalazimo u sadašnjem trenutku i svijet se nalazi u sadašnjem trenutku. U svakom slučaju, kada smo nezadovoljni sadašnjim trenutkom, nezadovoljni smo samim životom. Kada smo rekli "ne" sadašnjem trenutku, rekli smo "ne" samom životu.
Onog trenutka kad se prestanemo opirati, kad prestanemo tragati za nečim i postanemo u potpunosti zadovoljni onim što imamo u ovom trenutku, javlja se osjećaj ispunjenosti, mira i ljubavi. Odjednom se počnu ukazivati nove prilike, rađaju se nove ideje, a naš doživljaj svijeta mijenja se u pozitivan. Događa se čudo sadašnjeg trenutka, transformacija svijesti. Život počne živjeti kroz nas, kada naš individualni otpor nestane.
Od kuda dolazi otpor?
“Onog trenutka kad pustiš potragu, pustio si i ego. Onog trenutka kad više ne postoji potraga, ne postoji ni tragaoc.”
Osho
Otpor dolazi iz ega, našeg lažnog ja, jer je ego baziran na strahu. Ego je naša identifikacija sa "stvarima" koje su prolazne, ranjive, nestalne i jednom će nestati (naše tijelo, naš um, razne uloge, i sl.). Otuda dolazi strah, jer naš ego ne želi umrijeti. Ego želi zadržati koliku-toliku kontrolu nad stvarima. On se boji nepoznatog, boji se budućnosti.
U svakoj domeni života u kojoj nismo zadovoljni i imamo otpor, razlog je neki od strahova. Ako radimo posao koji ne volimo, zašto ga radimo? Ako smo u vezi koja nas ne ispunjava i koja nas ograničava, što nas sprječava da napustimo tu vezu ili je promijenimo u kvalitetniju? Ako ne slijedimo svoje životne snove, što nas sprječava? Sprječava nas strah.
Strah je veliki dio života većine nas, iako ga možda uopće nismo svjesni. Na primjer, možda mislite da posao koji ne volite, a koji radite da biste prehranili sebe i obitelj, radite iz ljubavi prema svojoj obitelji. Najčešće pravi razlog nije ljubav, nego strah, strah za obitelj, strah od gladi, neimaštine ili neuspjeha. Bojimo se pustiti jedan posao kako bismo dobili posao koji volimo i u kojem uživamo, bojimo se i ne vjerujemo da ga možemo dobiti ili kreirati.
Kada je nešto stvarno motivirano (bezuvjetnom) ljubavlju, dolazi do osjećaja sigurnosti, slobode, širenja, obuhvaćanja, prihvaćanja, istraživanja, odlaska u nepoznato. Strah je suprotnost ljubavi - dolazi do osjećaja da smo uhvaćeni, zatvoreni, zgrčeni, prisiljeni, napeti, stisnuti, ona isključuje i želi samo poznato.
„Dođite do ruba.“
„Ne možemo. Bojimo se.“
„Dođite do ruba.“
„Ne možemo. Past ćemo.“
„Dođite do ruba.“
Došli su. I on ih gurne. A oni polete.
Guillaume Apollinaire
Strah stvara stalnu napetost, koje ponekad jesmo, a ponekad i nismo svjesni. Ova napetost više ili manje zatvara put životnoj energiji koja kroz nas uvijek prirodno teče. Što je put zatvoreniji, to je naš život teži, siromašniji i naporniji. Što smo opušteniji i prepušteniji, to prirodan tijek slobodnije prolazi i prirodno obilje i kreativnost se manifestiraju kroz nas.
Kako se prepustiti životu i otpustiti strahove?
Kako imati povjerenja u život, otpustiti kontrolu? To možemo na više načina. Jedan od njih je da na dubokoj razini shvatimo i osjetimo da mi ne živimo život, nego da život živi nas, kroz nas, kroz naše tijelo i naš um. Život živi kroz nas na isti način kako živi kroz cvijet, drvo, mačku, planete i zvijezde. Oni se ne trude, ne brinu, oni žive u trenutku, u skladu s plesom samog postojanja. Oni su vođeni samim životom. Ako se želimo osloboditi patnje, naš je cilj ovako se prepustiti životu, ali potpuno svjesno, za razliku od životinja i biljaka koje to čine nesvjesno.
"Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac.”
Isus (Novi zavjet, Evanđelje po Mateju)
Paradoks je da, što se više prepuštamo životu, to više postajemo svjesni kreatori svoga života, jer mi i jesmo sami život. Mi smo život koji živi kroz naše tijelo, naš um i emocije, i tako sebe manifestiramo kroz ovu trodimenzionalnu stvarnost. Ovo je koncept koji je intelektualno teško razumjeti. Može se spoznati samo kroz osobni doživljaj.
Kada se prepustimo životu prepustili smo se sebi, istinskom sebi. Tada "slijedimo svoje srce", vođeni smo unutarnjim Bićem, Izvorom svega što postoji, koji je naš stvarni Ja, naš pravi Ja, esencija našeg bića. Mi smo jedno sa svime što postoji, s cijelim kozmosom. Životi svih nas usklađeni su u savršenom ritmu postojanja, isprepleteni u savršenoj mreži stvaranja. Kada slijedimo znakove koje nam naše unutarnje Biće daje, tada slijedimo svoj najviši put, tada smo nošeni kroz život s lakoćom. To je kao da smo u rijeci života i sve što treba je prepustiti joj se. Mi se bojimo da rijeka možda vodi do velikog smrtonosnog vodopada... A ona, u stvari, vodi u ocean jedinstva, ljubavi i spokoja.
To nije predaja pri kojoj smo odustali od života, upravo suprotno.
To je prepuštanje samom životu. Prepuštanje ne znači da ništa ne radimo, da čekamo da se stvari same dogode ili da kažemo „baš me briga za sve“.
Prepuštanje je način života pri kojem s punim povjerenjem „slijedimo glas“ svoga unutarnjeg istinskog Bića koje nas vodi, korak po korak, trenutak po trenutak, na putu koji je za nas i sve oko nas najbogatiji, najplemenitiji i najkorisniji. To je put u nepoznato i zato može izgledati zastrašujuće. I stvarno, ponekad "lekcije" mogu biti stvarno teške i izazovne. Međutim, nagrade su još veće. Nagrada je ispunjenje naših najvećih talenata i ostvarenje najkreativnije i najuzvišenije verzije nas samih! Nagrada je osjećaj ispunjenja, ljubavi, sigurnosti i slobode! Taj glas nas vodi prema ispunjenju naše životne svrhe, a naša životna svrha uvijek je čvrsto vezana uz ono u čemu najviše istinski uživamo! (Ovdje ne govorim o stvarima u kojima uživamo, a o kojima smo u stvari ovisni i koje su štetne za nas.) To je način života pri kojem sve teče puno lakše i spontano, sve se u našem životu slaže kao kockice, bez napora i mučenja s naše strane, bez ikakve borbe. To je život pun obilja, jer obilje je prirodno stanje, koje samo treba znati pustiti k sebi.
„Ne budi unezvjeren. Ne trudi se da razumiješ sve Moje misterije odjednom. Prihvati svaku onako kako dolazi i umetni ih u puzzle znajući da će se komad po komad pojaviti i savršeno sjesti na svoje mjesto. Ne čudi se ničemu. Dopusti da se mir i spokojstvo preliju kroz tebe i potpuno te omotaju u svoj ogrtač. Stavi na sebe oklop načinjen od ljubavi – ali istovremeno osjećaj, osjećaj duboko. Pusti suze neka teku, neka isperu sve nečistoće sve dok se ne osjetiš čistim iznutra i izvana. Postani kao prazna posuda spremna da se ispuni Mojim nektarom.“
Eileen Caddy
Kada smo prepušteni, živimo s razine bivanja, a ne s razine činjenja. Bivanje je naše primarno stanje, a činjenje sekundarno, jer mi i jesmo - bića.
Naše aktivnosti koje proizlaze iz takvog bivanja izvodimo lako i fokusirano, bez dvojbi, nesigurnosti i napora te s najplemenitijim motivima. Prepuštanje trenutku ne znači da nemamo planove i ciljeve za budućnost, imamo, a oni se pojavljuju same od sebe u pravom trenutku. Ne treba o njima mozgati. Okolnosti koje nas vode prema cilju se poklapaju i stalno nas vode najuzvišenijim putem. Najvažnija komponenta ovih planova je da nismo vezani za njihovo ostvarenje (ne brinemo o budućnosti), potpuno smo opušteni jer znamo da će sve biti dobro, jer mi smo besmrtna beskonačna bića koja nikad ne umiru i nikad ne mogu uistinu biti oštećena.
Koga ćemo slušati?
Mi možemo svjesno i odgovorno izabrati - možemo slušati svoj glas u glavi, svoj ego koji se osjeća odvojenim, i biti vođeni njime, biti u stresu i brizi, ili možemo slušati svoje izvorno biće koje nam govori kroz naše srce.
Život kreiran iz ega je uvijek ograničen, proživljen samo djelomično i potisnut, često ispunjen strahovima, brigama ili nekontroliranim ponašanjem. To se "postiže" tako da vjerujemo u svoje misli - u svaku osudu sebe, drugih ili situacija, svaku prosudbu o tome kako bi nešto prema našem mišljenju trebalo biti ili kako nikako ne bi smjelo biti, kako je nešto krivo ili loše, u svaku misao o tome kako smo nečemu krivi ili u nečemu loši, i sl.
Život kreiran iz "srca", našeg izvornog Bića, uvijek je praćen osjećajima sigurnosti, slobode i nevezanosti, neograničenih mogućnosti i nepobjedivosti. Dvije stvari su važne ako smo se odlučili za ovu opciju:
Jedna je dopuštanje sebi, drugima i situacijama da budu točno onakvi kakvi jesu u trenutku u kojem jesu, bez osude, okrivljavanja i želje da su na bilo koji način drugačiji. Na ovo se odnosi kada duhovni učitelji kažu - ne osuđivati, dopustiti životu da se izrazi, prepustiti se, živjeti u sadašnjem trenutku. To ne znači da ne trebamo odgovoriti na situaciju, možemo, a ne moramo. Ako nemamo otpor prema njoj, prosudbu, odgovorit ćemo na nju svjesno, iz položaja slobodnog djelovanja, ljubavi i prihvaćanja, a ne straha. Nekontrolirane reakcije, planirane reakcije i osude uvijek dolaze iz uma, ega i straha. Ljubav dolazi iz srca. Kada smo stvarno usidreni u svom srcu, ne možemo nikoga osuditi i na nikoga se ljutiti. Jednostavno je nemoguće. Srce je mjesto oprosta, suosjećanja i razumijevanja.
Druga stvar je naučiti prepoznati glas našeg istinskog Bića, protumačiti njegove znakove. Ovo se događa automatski kada ispunimo prvu stvar, ali ako je i nismo ispunili, možemo naučiti drugu. Što više budemo slušali svoju unutarnju mudrost, to će njene poruke biti glasnije i jasnije.
Kako ćemo prepoznati našu unutarnju mudrost?
Osjetit ćemo je kao svoje želje, ali drugačije od želja ega. To su one najdublje želje, to su iskre stvaranja koje nas ispunjavaju, motiviraju, oživljavaju, daju nam energiju!
Na primjer, kada pomislimo na nešto što je Istina za nas, što je naša istinska želja, nešto što je koristan put za nas, tada u svom tijelu osjetimo lakoću, otvaranje, protočnost, životnost. Nasuprot tome, kada pomislimo na nešto što nije Istina za nas, što ne bismo trebali raditi, osjetimo u tijelu težinu, zatvaranje, barijeru, blok, napetost. Svaka osoba ima ponešto drugačiji osjet, a ovo su im općenite karakteristike.
Jeste li ikada nešto jednostavno znali, znali da trebate nešto uraditi, da negdje trebate otići, iako je razum i sva logika govorila da ne biste trebali? Bili ste toliko sigurni u to da niste imali nikakve dvojbe. Takvo znanje je znanje našeg izvornog Bića, to je znanje kome ne treba logični um, ono jednostavno zna šta je najbolje za nas! Naš logični um, iako vrlo koristan u mnogim aspektima našeg života, je ipak ograničen, zna samo ono što je naučio u ovom životu. Dodatno tome je sputan mnogim vjerovanjima i društvenim uvjetovanjima te protkan strahom. Nasuprot tome, naše izvorno Biće je slobodno, nije ograničeno, ono je jedno sa Univerzalnom inteligencijom, i sve znanje i mudrost koje je ikada postojalo i koje će ikada postojati stoje mu na raspolaganju!
Naše Biće nam govori i pomoću sinkroniciteta. Budući da je povezano sa svime, sve oko nas mu može poslužiti kao pomoć da nam prenese poruku, kako živa tako i neživa bića i događaji.
"Ako nešto istinski želiš, cijeli svemir se uroti da to i dobiješ."
Paulo Coelho
Kada uvijek svjesno slijedimo znakove našeg izvornog Bića, našu Istinu, tada živimo usklađeni sa životom, usklađeni sa samim sobom, jer mi i jesmo sami život. Tada nam je život ispunjen, naše najdublje želje se manifestiraju, a prema sebi i drugima se odnosimo s ljubavlju.
Tada živimo svjesno.
Tada smo se prepustili.
Tada je svaki trenutak ispunjen blaženstvom.
Tada život živi nas u potpunosti.
Нема коментара:
Постави коментар