Verzija za ispisPetar – Stijena
Jedna stvar koju pokušavam naglasiti kad održavam seminare je da možete već sada postati učinkovit branitelj vjere; ne morate čekati da postanete apologetski stručnjak. Samo radite s onim što znate, pa makar to bila samo jedna činjenica.
Ovo potkrjepljujem primjerom iz osobnog iskustva, a vi možete ovu tehniku primijeniti idući put kad vam antikatolik ”izbaci” određene biblijske retke.
Prije nekoliko godina, prije nego što sam se stvarno zainteresirao za čitanje Biblije, pokušavao sam izbjeći misionare koji su dolazili na vrata. Prečesto sam se opekao. Zašto otvoriti vrata ili produžiti razgovor (ako bi me uhvatili izvan kuće), kad nisam imao što reći?
Jasno, imao sam Bibliju. Koristio sam ju onako kako Vi možda danas koristite svoju: za hvatanje prašine koja bi se inače skupljala na vrhu police s knjigama. Bila je to jedna od onih “obiteljskih” Biblija, pretrpana prekrasnim stranicama u boji i toliko teška da je moj sin bio lakši od nje dok nije navršio pet godina.
Kao što sam rekao, imao sam Bibliju, ali nisam joj se često obraćao; tako da sam imao malo toga za reći o Bibliji kad bi me misionari stjerali u kut. Nisam znao na koje bih se retke pozvao pri objašnjavanju katoličkog stajališta.
Za laika, mislim da sam bio prilično dobro informiran o svojoj vjeri – u najmanju ruku nisam nikad sumnjao niti ju prestao prakticirati – ali osobno čitanje nije me opremilo za verbalne duele.
Onda sam, jednog dana, došao do nešto malo informacija koje su šokirale idućeg misionara koji je pozvonio i koje su mi dokazale da nije uopće tako teško postati vješt branitelj vjere. Evo što se dogodilo.
Kad sam otvorio vrata, usamljeni misionar predstavio se kao adventist sedmog dana. Pitao me može li “podijeliti” sa mnom određene spoznaje iz Biblije. Odgovorio sam da nema problema, samo naprijed.
Listao je stranicu za stranicom, navodeći redak za retkom, pokušavajući pokazati greške Katoličke crkve i prikazati istinitost stajališta svoje denominacije
Nema se mnogo za reći
Neke od redaka čuo sam i ranije. Nisam bio baš potpuno biblijski nepismen, ali mnogi reci bili su mi novi. Poznati ili ne, nisu od mene izmamili nikakav odgovor, jer nisam znao dosta o Bibliji da bih mogao učinkovito odgovoriti.
Konačno je misionar došao do Mt 16,18: “Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju”.
“Stanite tu!”, rekoh. “Znam taj redak. Tu je Isus postavio Šimuna zemaljskim poglavarom Crkve. Tu ga je postavio prvim papom.” Zastao sam i široko se nasmiješio, znajući što će misionar odgovoriti.
Znao sam da obično nije nailazio ni na kakvu obranu katoličkog stajališta misionareći od vrata do vrata, ali katkad bi katolik govorio baš kao što sam ja. On je imao odgovor, a ja sam znao koji će to biti i bio sam spreman za njega.
“Razumijem Vaše mišljenje”, rekao je , “ali vi katolici krivo shvaćate ovaj redak jer ne znate črčki. To je problem s vašom Crkvom i vašim teolozima. Ne znate jezik na kome je napisan Novi zavjet. Da bismo razumjeli Mt 16,18, moramo prijeći s hrvatskog na grčki.”
“Stvarno?”, upitao sam, navodeći ga da nastavi. Pretvarao sam se da ne znam za zamku koja mi se postavlja.
“Da”, odgovorio je, “U grčkom, riječ za stijenu je petra, što znači velika, masivna stijena. Riječ upotrijebljena za Šimunovo novo ime je Petros, što znači mali kamenčić, šljunak.”
U stvari, ono što mi je misionar govorio u ovom trenutku, bilo je pogrešno. Kao što poznavatelji grčkog – čak i nekatolici – priznaju, riječi petros i petra bile su istoznačne u grčkom u prvom stoljeću. One su značile “mali kamenčić” i “velika stijena” u nekim drevnim grčkim pjesničkim djelima, stoljećima prije Krista, ali je razlika nestala iz jezika do vremena kad je Matejevo evanđelje prevedeno na grčki. Razlika u značenju može se naći samo u atičkom grčkom, dok je Novi zavjet napisan na koine grčkom – sasvim drugom narječju. U koine grčkom i petros i petra znače jednostavno “stijena”. Da je Isus želio Šimuna nazvati malim kamenčićem, bila bi upotrijebljena grčka riječ lithos. Misionarev argument nije uspio i pokazao je slabo znanje grčkog.
“Vi katolici”, nastavio je misionar, “jer ne znate grčki, zamišljate da je Isus izjednačio Šimuna sa stijenom. U stvari, naravno, bilo je sasvim suprotno. Postavio ih je nasuprot. S jedne strane, stijena na kojoj će biti sagrađena Crkva, sam Isus, a s druge, ovaj obični šljunak. Isus je u stvari rekao da će on sam biti temelj i naglasio da Šimun nije ni približno sposoban za to.”
“Slučaj završen”, mislio je.
Misionar je bio na redu da zastane i široko se nasmiješi. Slijedio je upute koje su mu bile dane. Bilo mu je rečeno da bi rijetki katolici mogli čuti za Mt 16,18 i da bi mogli tvrditi da to dokazuje ustanovljenje papinstva. Znao je što treba reći da bi dokazao suprotno, i to je rekao.
“Pa”, odgovorio sam, počevši koristiti one informacije do kojih sam došao, “slažem se da moramo prijeći sa hrvatskog na grčki.” On se nasmiješio još više i kimnuo glavom. “Ali siguran sam da ćete se složiti da moramo prijeći i sa grčkog na aramejski.”
“Na što?”, upitao je.
“Aramejski”, rekao sam. “Kao što znate, aramejski je bio jezik kojim su govorili Isus, apostoli i svi Židovi u Palestini. To je bio uobičajeni jezik ovog područja.”
“Mislio sam da je to bio grčki.”
“Mislio sam da je to bio grčki.”
“Ne”, odgovorio sam. “Mnogi od njih, ako ne i većina, naravno, znali su grčki, jer je grčki bio lingua franca1 Sredozemlja. Bio je to jezik kulture i trgovine i većina knjiga Novog zavjeta napisana je na njemu, jer nisu pisane samo za kršćane u Palestini nego i za kršćane u drugim krajevima, poput Rima, Aleksandrije i Antiohije, mjesta gdje se aramejski nije govorio.
“Kažem, najveći dio Novog zavjeta napisan je na grčkom, ali ne sav. Matejevo evanđelje izvorno je za pisano na aramejskom ili hebrejskom – ovo znamo po zapisima Euzebija Cezarejskog – ali je rano preveden na grčki, vjerojatno od samog Mateja. U svakom slučaju, aramejski ili hebrejski izvornik je izgubljen (kao i svi izvornici novozavjetnih knjiga), tako da je sve što danas imamo grčki.”
Zastao sam na trenutak i pogledao misionara. Izgledao je pomalo zbunjeno, možda i posumnjao da sam katolik jer se činilo da znam o čemu govorim. Nastavio sam.
Aramejski u Novom zavjetu
“Znamo da je Isus govorio Aramejski jer su neke njegove riječi sačuvane u evanđeljima. Pogledajte Mt 27,46, gdje s križa kaže, “Eli, Eli, lama sabahtani?” To nije grčki; to je aramejski i znači, “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”
“Štoviše”, rekao sam, “u Pavlovim poslanicama – četiri puta u Galaćanima i četiri puta u Prvoj Korinćanima – imamo sačuvan aramejski oblik Šimunovog novog imena. U našim Biblijama dolazi kao Kefa. To nije grčki. To je transliteracija2 aramejske riječi Kefa (prikazano kao Kephas u heleniziranom obliku).
“A što znači Kefa? Znači veliku, masivnu stijenu, isto što i petra. (Ne znači mali kamenčić ili šljunak – aramejska riječ za to je evna.) Isus je stoga rekao Šimunu u Mt 16,18 sljedeće: “Ti si Kefa i na toj kefi sagradit ću Crkvu svoju.”
“Kad shvatimo što stoji na aramejskom, vidimo da je Isus izjednačio Šimuna i stijenu; nije ih suprotstavio. Tako primjerice i u francuskom, samo jedna riječ, pierre, uvijek se koristila i za Šimunovo novo ime i za stijenu.”
Na nekoliko trenutaka misionar je izgledao zapanjeno. Bilo je očito da nikad nije čuo takav odgovor. Namrštio se razmišljajući kako izaći na kraj s odgovorom. Tada se dosjetio.
“Samo trenutak”, rekao je. “Ako kefa znači isto što i petra, zašto onda u Grčkom ne piše “Ti si Petra i na toj petri sagradit ću Crkvu svoju”? Zašto za Šimunovo novo ime Matej uzima grčku riječ Petros, koja znači nešto sasvim drukčije od petra?”
“Zato što nije imao izbora”, rekao sam. “Grčki i aramejski imaju različitu gramatičku strukturu. U aramejskom možete upotrijebiti kefa na oba mjesta u Mt 16,18. U grčkom nailazite na problem koji je posljedica činjenice da imenice dobivaju različite nastavke ovisno o rodu.
“Imamo imenice muškog, ženskog i srednjeg roda. Grčka riječ petra je ženskog roda. U drugoj polovici Mt 16,18 možemo je koristiti bez problema. Ali ne možemo je koristiti kao Šimunovo novo ime, jer ne možemo muškarcu dati žensko ime – u najmanju ruku tada to nije bilo moguće. Moramo promijeniti nastavak imenice tako da postane muškog roda. Kada to učinimo, dobivamo Petros, što je bila već postojeća riječ koja je označavala stijenu.
“Imamo imenice muškog, ženskog i srednjeg roda. Grčka riječ petra je ženskog roda. U drugoj polovici Mt 16,18 možemo je koristiti bez problema. Ali ne možemo je koristiti kao Šimunovo novo ime, jer ne možemo muškarcu dati žensko ime – u najmanju ruku tada to nije bilo moguće. Moramo promijeniti nastavak imenice tako da postane muškog roda. Kada to učinimo, dobivamo Petros, što je bila već postojeća riječ koja je označavala stijenu.
“Priznajem da se zbog nesavršenog prijevoda sa aramejskog izgubio dio igre riječima. U hrvatskom, gdje imamo “Petar” i “stijena”, gubimo sve. Ali to je najbolje što možemo učiniti s grčkim.”
Pored gramatičkog dokaza, ni struktura pripovijedanja ne dopušta umanjivanje Petrove uloge u Crkvi. Pogledajte na koji je način strukturiran odlomak Mt 16,13-19. Nakon što je Petar izrekao ispovijest o Isusovom identitetu, Gospodin čini isto kao odgovor Petru. Isus ne kaže “Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si beznačajni šljunak i na ovoj stijeni sagradit ću Crkvu svoju… Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga.” Isus daje Petru trostruki blagoslov, uključujući dar ključeva kraljevstva, ne umanjujući njegovu vlast. Reći da Isus umanjuje ulogu Petra nemoguće je u ovom kontekstu. Isus postavlja Petra kao neku vrstu glavnog upravitelja ili premijera pod Kraljem Kraljeva dajući mu ključeve kraljevstva. Kao što možemo vidjeti u Iz 22,22, kraljevi su u Starom zavjetu postavljali glavnog upravitelja da djeluje kao značajan autoritet i vlada nad svim stanovnicima kraljevstva. Isus citira gotovo doslovno iz ovog odlomka Izaije te je jasno na što upućuje. Uzdiže Petra kao očinski lik vjerskog doma (Iz 22,21), da ga predvodi i upravlja stadom (Iv 21,15-17). Ovlast upravitelja kraljevskog doma prenosila se na nasljednika kroz vjekove predavanjem ključeva, koji su se nosili na ramenu kao znak vlasti. Slično, Petrova vlast prenošena je tijekom 2000 godina u službi papinstva.
Moj red da zastanem
Zastao sam i nasmiješio se. Misionar je odgovorio nelagodnim smiješkom, ali nije ništa odgovorio. Izmjenjivali smo osmijeh oko pola minute. Tada je pogledao na sat, primijetio kako je vrijeme proletjelo i ispričao se. Nisam ga više nikad vidio.
Dakle, što je proizašlo iz ovog susreta? Dvije stvari – jedna za mene, druga za njega.
Ja sam počeo razvijati osjećaj samopouzdanja. Uvidio sam da mogu braniti svoju vjeru i zadao si malu domaću zadaću. Što više zadaće, bolja obrana.
Shvatio sam da svaki pismeni katolik – uključujući i Vas – može to isto. Ne morate sumnjati da bi Vaša vjera mogla biti neistinita ako ne možete izaći na kraj s postavljenim pitanjem.
Jednom kad razvijete osjećaj samopouzdanja, možete si reći, “Možda ne znam odgovoriti na to, ali znam da mogu pronaći odgovor ako nađem knjige.3 Odgovor je tamo, samo trebam uložiti nešto vremena da ga potražim.”
A misionar? Je li on otišao s nekim dobitkom? Mislim da jest. Mislim da je otišao s dvojbom o svom razumijevanju (ili nerazumijevanju) katolika i katoličke vjere. Nadam se da je njegova dvojba do sada sazrela u osjećaj da možda katolici imaju što reći u obranu svoje vjere i da bi trebao pažljivije razmotriti vjeru kojoj se nekad tako sigurno suprotstavljao.
(Karl Keating, Catholic Answers)
1 mješavina jezika koja se upotrebljava za sporazumijevanje različitih naroda na nekom području
2 prijepis slovima druge abecede
3 Za početak preporuka knjiga: K. Keating, “Što katolici doista vjeruju”, P Madrid, “Gdje je to u Bibliji?”, obje izdanja Verbuma, i S. Hahn, K. Hahn., “Naš put u Katoličku crkvu”, izdanje UPT-a
Нема коментара:
Постави коментар