 |
|
Možeš promijeniti svijet, lako je. Znanstvenik Gregg Braden objašnjava… Od 1887 pa sve do ranih 1990-tih sva je zapadna znanost bazirana na principu da ono što se dogodi na jednom mjestu, nema apsolutno nikakvog utjecaja na ono što se drugdje događa. A sada znamo da to apsolutno nije istina.
Dakle, želio bih podijeliti s vama tri eksperimenta koji su apsolutno uzdrmali temelje zapadne fizike.
Prvi je provodio ruski fizičak Vladimir Poponin, Vladimir Poponin ranih 1990-tih. Došao je u Sjedinjene Države da bi završio seriju ovih eksperimenta. Ono što je Poponin učinio, želio je proučiti vezu između ljudske DNA i stvari od kojih je naš svijet sazdan. Mali paketi energije koje nazivamo fotonima, malim česticama svjetlosti, ukoliko želite tako razmišljati. Dakle, eksperiment se sastojao od uzimanja cijevi, staklene cijevi, isisavanja svog zraka iz cijevi tako kreirajući ono što danas zovemo vakuum, tako stvarajući da više nema ničega u tubi. Ipak, znamo da je još nešto tamo ostalo. To su te male čestice svjetlosti.
Tako je Poponin mjerio čestice da vidi kako su raspoređene. Da li lete po cijelom prostoru cijevi ili se skupljaju na dnu ili što se već zbiva s njima? Rezultat ovog dijela eksperimenta nije bio iznenađujuć. Jer su male čestice svjetla, fotoni, bile potpuno razbacane. I to je bilo očekivano. U slijedećem dijelu eksperimenta postaje vrlo, vrlo zanimljivo. Zato jer su u cijev stavili dio ljudske DNA. A ljudska DNA, kada su ponovo mjerili fotone, ljudska DNA je uzrokovala da se fotoni rasporede u oblik. DNA je imala direktan utjecaj na ono od čega je naš svijet sazdan!
Dakle, to je točno ono što su drevne duhovne tradicije uvijek govorile. Da nešto u nama ima utjecaj na svijet oko nas.
Drugi eksperiment je fascinantan. Riječ je o vojnom eksperimentu. Ono što su u osnovi učinili, uzeli su nešto ljudske DNA, uzimajući uzorke iz tkiva usne šupljine donora, dobrovoljca. I stavili su DNA u uređaj koji je mogao mjeriti njezin efekt u jednoj prostoriji zgrade dok se donor te iste DNA nalazio u drugoj prostoriji iste zgrade.
Ono što su učinili je da su dobrovoljca podvrgnuli ono što zovu emocionalnoj stimulaciji, onome što izaziva izvorni emocionalni odgovor, radosti ili tuge ili straha ili ljutnje ili bijesa, u jednom dijelu zgrade. I tada su mjerili DNA da bi vidjeli da li će DNA primiti utjecaj donorovih emocija. Doista, zašto bi? U današnjoj zapadnoj fizici ne postoji ništa što govori u prilog tome da je DNA još uvijek povezan s donorom. A opet, oni su proveli te eksperimente. Ono što su otkrili je potpuno suprotno. Ono što su otkrili jest da kada je donor imao njegove emocionalne vrhunce i doline u jednoj prostoriji, DNA je imala vlastite emocionalne vrhunce i doline u drugoj prostoriji u točno isto vrijeme.
Treći eksperiment je proveden, ponovo, ranih 1990-tih u Institutu HearthMath. Pionirska istraživačka organizacija s centrom u sjevernoj Californiji koja se bavi istraživanjem da li je ljudsko srce mnogo više od jednostavne pumpe koja tjera krv kroz naša tijela. Pa iako naša srca rade upravo to, to je možda najmanje što čine. Oni su otkrili da su naša srca najsnažnija magnetska polja u našem tijelu te da elektromagnetska polja koja su proizvedena našim srcem imaju učinak koji se proteže mnogo više od naših tijela.
Stoga su osmislili eksperiment da bi ovu teoriju točno provjerili. Nije iznenađujuće da su uzeli nešto ljudske DNA te je izolirali i pitali individualce koji su bili obučeni da osjećaju ono što nazivamo koherentnom ljudskom emocijom, vrlo čistom emocijom ljubavi, zahvalnosti, suosjećanja, ljutnje, bijesa i mržnje, te da osjete te emocije po zapovjedi. I dok su ljudi koji su bili obučeni da osjećaju te emocije to i činili, znanstvenici su mjerili kako DNA reagira. I ono što su otkrili je slijedeće. Oni su otkrili da u prisustvu zahvanosti, ljubavi, susjećanja, oprosta, DNA je postajala izuzetno opuštena.
A i sasvim suprotno. U prisutnosti ljutnje, bijesa, mržnje, ljubomore, DNA je postajala zgrčena poput malog čvora.
Eto, svaki od ova tri eksperimenta je zanimljiv sam po sebi.
Međutim, kada ih uzmemo u obzir zajedno, umjesto interesantnih, pojedinačnih eksperimenata, oni nam počinju pričati priču. A priča otprilike glasi ovako. Prvi eksperiment, onaj Vladimira Poponina, govori da DNA u našim tijelima ima direktan utjecaj na naš svijet. Na fizičke stvari od kojih je sazdan naš svijet, na energetskoj razini. Posljednji eksperiment pokazuje da ljudske emocije imaju sposobnost mijenjati DNA koja ima utjecaj na svijet oko nas. A srednji eksperiment, onaj koji je provela vojska Sjedinjenih Država, pokazuje da bilo da smo u istoj zgradi ili 650 km daleko, utjecaj je uvijek isti. Nismo vezani prostorom i vremenom. U biti, rezultati eksperimenta govore upravo slijedeće, da vi i ja imamo moć unutar naših tijela koja nije vezana zakonima fizike na način kako ih danas razumijemo.
Drevne tradicije nisu samo prepoznale ovu vezu, one nas pozivaju korak dalje i ostavile su precizne upute kako to primijeniti u našem životu. Kasnih 1980-tih bio sam inženjer zaposlen u obrani u zrakoplovnoj korporaciji. Počeo sam istraživati te koncepte, kao inženjer koji promatra svijet oko sebe, da bih shvatio povijest onih koji su nam prethodili.
I to me razmišljanje odvelo na putovanja na neka od najdivnijih mjesta svijeta. Od hramova Egipta, planina Anda u Boliviji i Peruu. U Indiju, Nepal, gorje centralne Kine i Tibeta. Sve kroz američke pustinje srednjeg zapada. Tražeći informacije i znakove koji bi nam mogli pomoći da razumijemo kako utječemo na svijet i kako možemo iskoristiti moć osjećanja, tu moć koja govori jezik svijeta oko nas.
To je točno ono što nam je opat u Tibetu opisao. On je opisivao oblik molitve koja je osnovana na osjećaju. I rekao je: Mi moramo osjetiti osjećaj kao da je molitva već uslišana. I kroz taj osjećaj mi govorimo silama kreacije dopuštajući da nam svijet odgovori. Dopuštajući tom polju, tom kvantnom hologramu, umu Boga, da nam odgovori onim što mi osjećamo unutar naših srca. Tako, radije nego moliti i osjećati se bespomoćnima u određenoj situaciji – Dragi Bože, molim te da bude mir u svijetu – taj oblik molitve poziva nas da osjećamo kao da smo učesnici toga mira.
1972. dvadeset četiri grada u SAD-u su korištena za provođenje eksperimenta gdje su ljudi obučeni da osjećaju osjećaj mira u na vrlo osobit način. I bili su strateški raspoređeni u te gradove. Svaki je grad imao više od 10 tisuća stanovnika. I to je dokumentirano u nekim vrlo poznatim TM studijama (Studije transcedentalne meditacije) Ono što se dogodilo jest da tijekom vremena kada su ljudi osjećali osjećaj mira, u zajednicama oko njih, izvan zgrada u kojima su imali svoja iskustva, zajednice su imale iskustvo statistički mjerljivog pada kriminala. Nasilni kriminal protiv ljudi, prometne nesreće bili su u opadanju. U nekim gradovima, poput Chicaga, gdje se nalaze burze, zabilježen je polet kada se osjećao mir. A kada su prestali s molitvama, sve statistike su se obrnule. I to su ponavljali iznova i iznova.
I bilo je toliko precizno da sada znamo, statističari su to mogli odrediti, točan broj ljudi koji je potreban da bi se pokrenula ovakva vrsta efekta. Stoga ću vam dati formulu i tada ću opisati što formula znači. Efekt je prvo primjećen kad je određen broj ljudi sudjelovao. I taj broj, minimalni broj, je kvadratni korijen od jedan posto (√1%) određene populacije.
Dakle, što to znači? Ako, na primjer, imate grad s jedim milijunom stanovnika, uzmete jedan posto od milijun (na vašem malom računalu) i tada izračunate kvadratni korijen koliko god da iznosi taj jedan posto. I taj vam broj govori koliko je ljudi nužno – granični broj da bi se efekt počeo očitovati. Očito je da što više ljudi sudjeluje, efekt je jači. Za grad od jednog milijuna stanovnika, taj broj iznosi samo oko jedne stotine. U svijetu od šest bilijuna ljudi, kvadratni korijen od jedan posto cijele populacije je samo oko osam tisuća ljudi.
Imao sam priliku tijekom tog vremena vidjeti neke video snimke iscjeljenja karcinoma mokraćnog mjehura 7,5 cm u promjeru u tijelu žene za koju je zapadna medicina rekla da se ne može operirati. Ona je otišla, kao posljednju mogućnost, u bolnicu u Pekingu, Kina, koja nije koristila medikamente. [Sada je zatvorena od stane kineske vlade - VisualizeDaily.com]
Dakle, na toj snimci, film pokazuje ženu kako leži u bolničkoj sobi. Ona je potpuno budna, potpuno svjesna, vjeruje u proces koji će se odigrati. Pred njom je tehničar sa ultrazvukom koji pokreće sondu po donjem dijelu njezinog trbuha što možemo vidjeti na podijeljenom ekranu monitora. S lijeve strane ekrana je statična slika početnog stanja za usporedbu. Tako možemo vidjeti kakvo je bilo njezino stanje u tom trenutku. S desne strane ekrana možemo gledati stanje u stvarnom vremenu kao i tri praktikanta koji stoje iza nje. Radeći s energijama u njezinom tijelu i sa osjećanjem u svojim tijelima.
I ono što su činili jest da su počeli pjevati riječ sebi samima za koju su se dogovorili da označava osjećaj unutar njih da je ona već izliječena. Pjevanje u osnovi govori “Već izliječena”, “Već učinjeno”. I dok oni počinju imati taj osjećaj i pjevaju među sobom, na ekranu mi možemo vidjeti da kancerozni tumor nestaje za manje od tri minute. Njezino tijelo je odgovorilo na osjećanja praktikanata koji su bili obučeni da imaju takve emocije. A sve što su osjećali jest kakav je osjećaj biti u prisutnosti žene koja je već iscjeljena. Potpuno zdrava,pri punoj snazi. Oni je nisu gledali kao ženu koja je bolesna. Oni nisu govorili: “Zli tumore, moraš nestati”.
Imao sam priliku govoriti s g. Lukeom Chanom, koji je napravio taj film. Postavio sam mu pitanje. Rekao sam: “Što bi bilo kad tamo ne bi bilo ta tri praktikanta? Da li je to ta žena mogla obaviti, da li bi to bilo tko od nas mogao obaviti sam?” Nasmiješio mi se kada sam mu postavio pitanje. Rekao je: “Gregg, po svoj prilici, mogla je to učiniti sama. Ipak, ima nešto u nama ljudima, nešto što čini da se osjećamo moćnijima i jačima kada imamo podršku u stvarima u koje vjerujemo, u stvarima koje odaberemo postići.”
Čak nedavno, znanstvenik Masaru Emoto, je proveo istraživanje o vezi između ljudskih emocija, ljudskih osjećaja i kapljica vode. Ono pokazuje tu vezu još izraženije. Ono što se dogodilo da je taj znanstvenik u tom osobitom istraživanju otkrio da kapi vode, koja čini preko sedamdeset posto našeg svijeta i sedamdeset posto naših tijela, da te kapi vode odgovaraju na ljudske emocije bilo da ih osjećaju u tijelu ili kao što je napisano na natpisima koji su stavljani na bočice s vodom. Kao i emocije istraživača, naljepnice s natpisima su stavljane pod te bočice. Bočice su potom smrznute na određeno vrijeme, izvađene i dok su se počele otapati, kristalizirale su. A kristali nam govore što se događalo s emocijom.
A to je prekrasan, prekrasan, veoma silan primjer kako svaki od nas ima priliku sudjelovati. Ne kontrolom ili manipulacijom, već sudjelovati u događanjima našega svijeta, događanjima naših života, naših obitelji, naših zajednica i naših tijela kroz polje koje povezuje svu kreaciju.
Moć vizualizacije je Božji dar nama da bismo mogli uzeti sudbinu u svoje ruke,
a ne da stojimo sa strane i bespomoćno promatramo, stoga zahvalno, prihvatimo ovaj poklon… i koristimo ga!”
Dakle, želio bih podijeliti s vama tri eksperimenta koji su apsolutno uzdrmali temelje zapadne fizike.
Prvi je provodio ruski fizičak Vladimir Poponin, Vladimir Poponin ranih 1990-tih. Došao je u Sjedinjene Države da bi završio seriju ovih eksperimenta. Ono što je Poponin učinio, želio je proučiti vezu između ljudske DNA i stvari od kojih je naš svijet sazdan. Mali paketi energije koje nazivamo fotonima, malim česticama svjetlosti, ukoliko želite tako razmišljati. Dakle, eksperiment se sastojao od uzimanja cijevi, staklene cijevi, isisavanja svog zraka iz cijevi tako kreirajući ono što danas zovemo vakuum, tako stvarajući da više nema ničega u tubi. Ipak, znamo da je još nešto tamo ostalo. To su te male čestice svjetlosti.
Tako je Poponin mjerio čestice da vidi kako su raspoređene. Da li lete po cijelom prostoru cijevi ili se skupljaju na dnu ili što se već zbiva s njima? Rezultat ovog dijela eksperimenta nije bio iznenađujuć. Jer su male čestice svjetla, fotoni, bile potpuno razbacane. I to je bilo očekivano. U slijedećem dijelu eksperimenta postaje vrlo, vrlo zanimljivo. Zato jer su u cijev stavili dio ljudske DNA. A ljudska DNA, kada su ponovo mjerili fotone, ljudska DNA je uzrokovala da se fotoni rasporede u oblik. DNA je imala direktan utjecaj na ono od čega je naš svijet sazdan!
Dakle, to je točno ono što su drevne duhovne tradicije uvijek govorile. Da nešto u nama ima utjecaj na svijet oko nas.
Drugi eksperiment je fascinantan. Riječ je o vojnom eksperimentu. Ono što su u osnovi učinili, uzeli su nešto ljudske DNA, uzimajući uzorke iz tkiva usne šupljine donora, dobrovoljca. I stavili su DNA u uređaj koji je mogao mjeriti njezin efekt u jednoj prostoriji zgrade dok se donor te iste DNA nalazio u drugoj prostoriji iste zgrade.
Ono što su učinili je da su dobrovoljca podvrgnuli ono što zovu emocionalnoj stimulaciji, onome što izaziva izvorni emocionalni odgovor, radosti ili tuge ili straha ili ljutnje ili bijesa, u jednom dijelu zgrade. I tada su mjerili DNA da bi vidjeli da li će DNA primiti utjecaj donorovih emocija. Doista, zašto bi? U današnjoj zapadnoj fizici ne postoji ništa što govori u prilog tome da je DNA još uvijek povezan s donorom. A opet, oni su proveli te eksperimente. Ono što su otkrili je potpuno suprotno. Ono što su otkrili jest da kada je donor imao njegove emocionalne vrhunce i doline u jednoj prostoriji, DNA je imala vlastite emocionalne vrhunce i doline u drugoj prostoriji u točno isto vrijeme.
Treći eksperiment je proveden, ponovo, ranih 1990-tih u Institutu HearthMath. Pionirska istraživačka organizacija s centrom u sjevernoj Californiji koja se bavi istraživanjem da li je ljudsko srce mnogo više od jednostavne pumpe koja tjera krv kroz naša tijela. Pa iako naša srca rade upravo to, to je možda najmanje što čine. Oni su otkrili da su naša srca najsnažnija magnetska polja u našem tijelu te da elektromagnetska polja koja su proizvedena našim srcem imaju učinak koji se proteže mnogo više od naših tijela.
Stoga su osmislili eksperiment da bi ovu teoriju točno provjerili. Nije iznenađujuće da su uzeli nešto ljudske DNA te je izolirali i pitali individualce koji su bili obučeni da osjećaju ono što nazivamo koherentnom ljudskom emocijom, vrlo čistom emocijom ljubavi, zahvalnosti, suosjećanja, ljutnje, bijesa i mržnje, te da osjete te emocije po zapovjedi. I dok su ljudi koji su bili obučeni da osjećaju te emocije to i činili, znanstvenici su mjerili kako DNA reagira. I ono što su otkrili je slijedeće. Oni su otkrili da u prisustvu zahvanosti, ljubavi, susjećanja, oprosta, DNA je postajala izuzetno opuštena.
A i sasvim suprotno. U prisutnosti ljutnje, bijesa, mržnje, ljubomore, DNA je postajala zgrčena poput malog čvora.
Eto, svaki od ova tri eksperimenta je zanimljiv sam po sebi.
Međutim, kada ih uzmemo u obzir zajedno, umjesto interesantnih, pojedinačnih eksperimenata, oni nam počinju pričati priču. A priča otprilike glasi ovako. Prvi eksperiment, onaj Vladimira Poponina, govori da DNA u našim tijelima ima direktan utjecaj na naš svijet. Na fizičke stvari od kojih je sazdan naš svijet, na energetskoj razini. Posljednji eksperiment pokazuje da ljudske emocije imaju sposobnost mijenjati DNA koja ima utjecaj na svijet oko nas. A srednji eksperiment, onaj koji je provela vojska Sjedinjenih Država, pokazuje da bilo da smo u istoj zgradi ili 650 km daleko, utjecaj je uvijek isti. Nismo vezani prostorom i vremenom. U biti, rezultati eksperimenta govore upravo slijedeće, da vi i ja imamo moć unutar naših tijela koja nije vezana zakonima fizike na način kako ih danas razumijemo.
Drevne tradicije nisu samo prepoznale ovu vezu, one nas pozivaju korak dalje i ostavile su precizne upute kako to primijeniti u našem životu. Kasnih 1980-tih bio sam inženjer zaposlen u obrani u zrakoplovnoj korporaciji. Počeo sam istraživati te koncepte, kao inženjer koji promatra svijet oko sebe, da bih shvatio povijest onih koji su nam prethodili.
I to me razmišljanje odvelo na putovanja na neka od najdivnijih mjesta svijeta. Od hramova Egipta, planina Anda u Boliviji i Peruu. U Indiju, Nepal, gorje centralne Kine i Tibeta. Sve kroz američke pustinje srednjeg zapada. Tražeći informacije i znakove koji bi nam mogli pomoći da razumijemo kako utječemo na svijet i kako možemo iskoristiti moć osjećanja, tu moć koja govori jezik svijeta oko nas.
To je točno ono što nam je opat u Tibetu opisao. On je opisivao oblik molitve koja je osnovana na osjećaju. I rekao je: Mi moramo osjetiti osjećaj kao da je molitva već uslišana. I kroz taj osjećaj mi govorimo silama kreacije dopuštajući da nam svijet odgovori. Dopuštajući tom polju, tom kvantnom hologramu, umu Boga, da nam odgovori onim što mi osjećamo unutar naših srca. Tako, radije nego moliti i osjećati se bespomoćnima u određenoj situaciji – Dragi Bože, molim te da bude mir u svijetu – taj oblik molitve poziva nas da osjećamo kao da smo učesnici toga mira.
1972. dvadeset četiri grada u SAD-u su korištena za provođenje eksperimenta gdje su ljudi obučeni da osjećaju osjećaj mira u na vrlo osobit način. I bili su strateški raspoređeni u te gradove. Svaki je grad imao više od 10 tisuća stanovnika. I to je dokumentirano u nekim vrlo poznatim TM studijama (Studije transcedentalne meditacije) Ono što se dogodilo jest da tijekom vremena kada su ljudi osjećali osjećaj mira, u zajednicama oko njih, izvan zgrada u kojima su imali svoja iskustva, zajednice su imale iskustvo statistički mjerljivog pada kriminala. Nasilni kriminal protiv ljudi, prometne nesreće bili su u opadanju. U nekim gradovima, poput Chicaga, gdje se nalaze burze, zabilježen je polet kada se osjećao mir. A kada su prestali s molitvama, sve statistike su se obrnule. I to su ponavljali iznova i iznova.
I bilo je toliko precizno da sada znamo, statističari su to mogli odrediti, točan broj ljudi koji je potreban da bi se pokrenula ovakva vrsta efekta. Stoga ću vam dati formulu i tada ću opisati što formula znači. Efekt je prvo primjećen kad je određen broj ljudi sudjelovao. I taj broj, minimalni broj, je kvadratni korijen od jedan posto (√1%) određene populacije.
Dakle, što to znači? Ako, na primjer, imate grad s jedim milijunom stanovnika, uzmete jedan posto od milijun (na vašem malom računalu) i tada izračunate kvadratni korijen koliko god da iznosi taj jedan posto. I taj vam broj govori koliko je ljudi nužno – granični broj da bi se efekt počeo očitovati. Očito je da što više ljudi sudjeluje, efekt je jači. Za grad od jednog milijuna stanovnika, taj broj iznosi samo oko jedne stotine. U svijetu od šest bilijuna ljudi, kvadratni korijen od jedan posto cijele populacije je samo oko osam tisuća ljudi.
Imao sam priliku tijekom tog vremena vidjeti neke video snimke iscjeljenja karcinoma mokraćnog mjehura 7,5 cm u promjeru u tijelu žene za koju je zapadna medicina rekla da se ne može operirati. Ona je otišla, kao posljednju mogućnost, u bolnicu u Pekingu, Kina, koja nije koristila medikamente. [Sada je zatvorena od stane kineske vlade - VisualizeDaily.com]
Dakle, na toj snimci, film pokazuje ženu kako leži u bolničkoj sobi. Ona je potpuno budna, potpuno svjesna, vjeruje u proces koji će se odigrati. Pred njom je tehničar sa ultrazvukom koji pokreće sondu po donjem dijelu njezinog trbuha što možemo vidjeti na podijeljenom ekranu monitora. S lijeve strane ekrana je statična slika početnog stanja za usporedbu. Tako možemo vidjeti kakvo je bilo njezino stanje u tom trenutku. S desne strane ekrana možemo gledati stanje u stvarnom vremenu kao i tri praktikanta koji stoje iza nje. Radeći s energijama u njezinom tijelu i sa osjećanjem u svojim tijelima.
I ono što su činili jest da su počeli pjevati riječ sebi samima za koju su se dogovorili da označava osjećaj unutar njih da je ona već izliječena. Pjevanje u osnovi govori “Već izliječena”, “Već učinjeno”. I dok oni počinju imati taj osjećaj i pjevaju među sobom, na ekranu mi možemo vidjeti da kancerozni tumor nestaje za manje od tri minute. Njezino tijelo je odgovorilo na osjećanja praktikanata koji su bili obučeni da imaju takve emocije. A sve što su osjećali jest kakav je osjećaj biti u prisutnosti žene koja je već iscjeljena. Potpuno zdrava,pri punoj snazi. Oni je nisu gledali kao ženu koja je bolesna. Oni nisu govorili: “Zli tumore, moraš nestati”.
Imao sam priliku govoriti s g. Lukeom Chanom, koji je napravio taj film. Postavio sam mu pitanje. Rekao sam: “Što bi bilo kad tamo ne bi bilo ta tri praktikanta? Da li je to ta žena mogla obaviti, da li bi to bilo tko od nas mogao obaviti sam?” Nasmiješio mi se kada sam mu postavio pitanje. Rekao je: “Gregg, po svoj prilici, mogla je to učiniti sama. Ipak, ima nešto u nama ljudima, nešto što čini da se osjećamo moćnijima i jačima kada imamo podršku u stvarima u koje vjerujemo, u stvarima koje odaberemo postići.”
Čak nedavno, znanstvenik Masaru Emoto, je proveo istraživanje o vezi između ljudskih emocija, ljudskih osjećaja i kapljica vode. Ono pokazuje tu vezu još izraženije. Ono što se dogodilo da je taj znanstvenik u tom osobitom istraživanju otkrio da kapi vode, koja čini preko sedamdeset posto našeg svijeta i sedamdeset posto naših tijela, da te kapi vode odgovaraju na ljudske emocije bilo da ih osjećaju u tijelu ili kao što je napisano na natpisima koji su stavljani na bočice s vodom. Kao i emocije istraživača, naljepnice s natpisima su stavljane pod te bočice. Bočice su potom smrznute na određeno vrijeme, izvađene i dok su se počele otapati, kristalizirale su. A kristali nam govore što se događalo s emocijom.
A to je prekrasan, prekrasan, veoma silan primjer kako svaki od nas ima priliku sudjelovati. Ne kontrolom ili manipulacijom, već sudjelovati u događanjima našega svijeta, događanjima naših života, naših obitelji, naših zajednica i naših tijela kroz polje koje povezuje svu kreaciju.
Moć vizualizacije je Božji dar nama da bismo mogli uzeti sudbinu u svoje ruke,
a ne da stojimo sa strane i bespomoćno promatramo, stoga zahvalno, prihvatimo ovaj poklon… i koristimo ga!”
Preneseno sa: 
Нема коментара:
Постави коментар