Božji jezik 2.dio
" Nebesa se otvoriše i ja vidjeh božanska priviđenja. U njenoj sredini, nalikost četvorih živih bića; takav bijaše njihov izgled: oni nalikovahu ljudima.
Svaki imaše četiri lica i svaki od njih četiri krila.
Ruke ljudske, pod njihovim krilima, bijahu okrenute u četiri smjera, kao i njihova lica i njihova krila, u sve četvero; njihova se krila spajaše jedno s drugim.
Oni se ne primicaše poprijeko, već svaki ravno naprijed.
Njihova lica nalikovaše licu čovjekovom, sve četvero imaše, s desna lice lava, s lijeva lice bika, i sve četvero imaše jedno lice orla: to bijahu njihova lica i sve četiri bijahu slična.
To bijaše njihov izgled.
Što se tiče njihovog ustroja, oni bijahu uzglobljeni jedan u drugi.
" Na prvi pogled može nam se učiniti da ovakav opis Boga nema nikakve veze s opisom DNA molekule, no ako se pođe od toga da je DNA molekula duboko četvorno satkana, i da je svaki čovjek kojeg stvara DNA molekula, upravo takvog kakav čovjek jest, duboko četvorno satkan , t.j. sadržaj stanice sa mikrorazine ekstrapolira se na makro razinu.
Shodno tome dolazimo do spoznaje da se Biblijski opis Boga i znanstven opis Čovjeka podudaraju upravo na fenomenu polarne četvornosti.
Dakle, sjedinjeno stanje polarnih bića, ili polarnih svjetova, ili polarnog svemira, je ključ rješenja za pitanja i dvojbe koje postavlja Collins.
Da bi se došlo do rješenja mora se sjedinjeno stanje, barem u biologiji svijeta, shvatiti kao okvir i sadržaj stvaranja, a u tom sadržaju se, što nitko ne može poreći, nalazi Ishodište: ljudsko, teologijsko i astrofizikalno.
Bez prepoznavanja te činjenice da se Ishodište ( Bog ) nalazi u svakom biću postojanja, a ne izdvojeno i van njega, u sjedinjenim stanjima, nije moguće suvislo objasniti povezanost Božjeg jezika i jezika DNA molekule.
Tek prepoznavanjem da se radi o četveroslojnim i četvero polarnim kompleksnim jezicima, tek tada se može razumjeti božanski jezik barem u mjeri jezika DNA kojeg sada uči i zemaljski čovjek.
Stoga se predlaže da se okanimo linearnog shvaćana svemira od Velikog praska do danas kao pravocrtni slijed vremena od nekih petnaest milijardi godina do danas, a time da se okanimo i shvaćanja o našem linearnom trajanju od rođenja do smrti.
Umjesto linearne predstave uvedimo nelinearnu kao postojanju dva polarna komplementarna svemira i dva komplementarna vremena koji se međusobno dvosmjerno prožimaju kao trajanje od početka prema kraju i od kraja prema početku.
Mi to najbolje možemo vidjeti u činjenici da se istodobno dok starimo i podmlađujemo, ali ne na osobnoj već na razini bića vrste, jer dok starimo od začeća do rođenja i od rođenja prema smrti u nama se odigrava proces nastajanja novog početka kroz ovogenezu i spermogenezu.
Naravno, dokaz za to su naša tek rođena djeca i mi stariji koji odgajamo i njegujemo našu djecu.
Dakle, u realnom životu mi to sve vidimo kao trajanje od prve stanice fetusa do rođenja bića, a zatim od rođenja bića do vremena ponovne pojave prve stanice novog fetusa sjedinjenjem hereditarnih stanica žensko - muško.
Ta dvosmjernost glavna je značajka i DNA molekule, jer se jedna nit " kreče " s desna na lijevo, dok se druga nit " kreče " s lijeva na desno.
U svakom susretu tih dvosmjerno obratnih smjerova kretanja niti nastaje sjedinjeno A - T, T - A, Ili C - G, G - C. Dakle, svaki početak u jednom smjeru je kraj drugog smjera, i obratno svaki kraj jednog smjera je početak drugog smjera.
Pola u šali, a pola ozbiljno kažem, da se to najbolje može shvati s tramvajem s jednim ulazim i izlazom. Ljudi ulaze u tramvaj kroz ULAZ a izlaze kroz IZLAZ. Oni koji su prvi pri ulazu postaje zadnji pri izlazu, a onaj tko je bio zadnji pri ulazu postaje prvi pri izlazu .
O tome čak govori i biblijska metafora gdje se kaže: " Onaj tko je prvi, biti će posljednji, a onaj tko je posljednji biti će prvi. "
Kao što vidimo imamo opet bliski susret znanosti i religije koji nas uvjerava da je nelinearna percepcija plodonosnija od linearne.
No, ovdje je važno uočiti i slijedeće: U tradicionalnoj nelinearnoj teološkoj percepciji imamo jednog Boga, dok u interpretaciji religije uvijek imao dva Boga koji se razlikuju po starosti i dobnoj ulozi.
Vjeruje se da ni jedan kršćanski teolog ne može poreći činjenicu da Mojsije kao Egipćanin i Židov razgovara sa STARIM BOGOM, dok Kršćani razgovaraju s MLADIM BOGOM Isusom, a radi se o jednom te istom Bogu samo na različitim dobnim razinama.
Tu istu relaciju vidimo i na primjeru čovjeka, gdje imamo dijete - MLADOG ČOVJEKA i imao odraslog STAROG ČOVJEKA.
Razlika između takva dva čovjeka ista je razlici između mladog i starog Boga, a očituje se u tome, što je stari Bog tvorac sebe i svijeta oko sebe, isto kao i odrasli stari čovjek.
Ovo zapažanje je naročito važno kada se govori o Božjem jeziku koji se artikulira od glasanja do smislenog govora. Time dolazimo do ključne točke, koja nam kaže, da je Bog biće samo-obnavljanja, isto kao i Čovjek , i da je Bog biće razvitka i promjena - evolucije isto kao i čovjek. Ovo " da je Bog biće evolucije " može poneki teolog neće razumjeti i time olako otkloniti tu istinu, jer ne uvažava da upravio sveta teologija govori o dva Boga, jednom na početku i drugom na kraju i da je sav naš život zapravo razvojno putovanje od Bog k Bogu. Za takvu postavku imamo i Biblijsku činjenicu kada Bog " izbacuje " Čovjeka iz raja na Zemlju da radi i razvija se kako bi se sublimacijom iskupio i time postajao sve manje čovjek, a sve više Bog, do ponovnog susreta s Bogom u sebi, a vjerojatno i van sebe sa svojim Ocem, kako je to uobičajeno u životu čovjeka, kada se susreće sa samim sobom u sebi kako Tvorac i sa drugim čovjekom koji je njegov stvarni otac.
Ova Biblijska priča također korespondira s znanstvenom pričom jer očigledno imamo mlade i stare DNA molekule, one koje tek nastaju vođene logosom i voljom već postojeće odrasle DNA molekule, koja je , kao što je rečeno MATRICA za nastajanje nove DNA niti na " svoju sliku i priliku ".
Tako dolazimo da fascinantnog otkrića da Biblija nije ništa drugo nego božanskim jezikom napisana sveta poruka, isto kao što je kod DNA molekule ispisna sveta poruka - genom čovjeka.
Ovakav put istraživanja, razmišljanja i zaključivanja navodi nas i na spoznaju da mi u svemiru imamo beskonačni broj Ishodišta svemira, a ne jedno, upravo toliko koliko je i jediničnih bića svemira.
Jedinično biće je uvijek mikro svemir makro svemira, upravo onako kako to vidimo u biologiji svijeta kod čovjeka.
Svaka naša stanica je naše jedinično biće koje u sebi sadrži mikrosvemir makrosvemira odraslog čovjeka. Drugim riječima mi smo makro svemir stanica dok je naša svaka stanica naš mikro svemir, našeg makro svemira.
Time se nadalje dolazi do zapanjujuće spoznaje da pored činjenice da u nama postoji milijarde stanica one su iste jedna drugoj i to je uvijek samo JEDNA STANICA koje udružene čine JEDNOG ČOVJEKA.
Analogno tome imamo JEDNOG ČOVJEKA koji umnoženI i udruženi čine JEDNO ČOVJEČANSTVO, ili JEDNOG BOGA na svemirskoj razini. Dakle, ovdje se polazi od toga da u svemiru postoji jedinično biće svemira na njegovoj mikro razini koje umnažanjem čini veliki svemir.
Naravno, to je velika novina u percepciji svemira što je 100% analogno percepciji Čovjeka, a time je i 100% analogno biblijskog teologiji. Prema rečenom, mi bi konačno morali postati svjesni da je naš organizam također ogroman svemir stanica s pozicije jedne stanice i ta da taj veliki stanični svemir nastaje od jedne prve stanice umnažanjem dijeljenjem, a ne pribrajanjem, što je opet element Božjeg jezika.
Sve rečeno se sada može ekstrapolirati na makro razinu svemira i na taj se način s lakoćom može objasniti i " dugotrajni razvučeni proces nastanka planete Zemlje od nekih 10 milijardi godina, " ili se može objasniti dugotrajni proces nastanka života na planeti Zemlji od nekoliko stotina milijuna godina.
Ta lakoća objašnjenja nastaje samo onda ako razlikujemo vrijeme trajanja razvitka fetusa i razvitka novorođenog post fetusnog bića.
Najme mi smo impregnirani s tradicionalnim uvjerenjem da fetusni razvitak traje 9 mjeseci, gdje je mjesec vremenska jedinica našeg makro trajanja i mi olako pripisujemo to trajanje i fetusu, koje nema pojma o tom vremenu!? Da li je za fetus 9 mjeseci dugo ili kratko vrijeme, mi to ne znamo, i nitko od nas ne može reći da je 9 mjeseci razvitka fetusa doista 9 mjeseci za fetus.
Možda je iz stanične perspektive to trajanje od nekoliko milijuna godina razvitka!? Više je vjerojatno da je vrijeme razvitka fetusa sa stajališta fetusa vrlo dugo, dok je sa našeg ljudskog stajališta vrlo kratko, svega 9 mjeseci, o kojem, uz putu rečeno, uopće ne marimo, ne uzimao tih 9 mjeseci u trajanje našeg života, već samo vrijeme od rođenja do smrti.
Ovo već samo po sebi ukazuje da se tu dosita radi o nekakvom posve drugom vremenu u odnosu na ono na koje smo navikli, pa tako i na ovaj način dolazimo do dva potpuno različita vremena filogeneze i ontogeneze.
Ontogenezno vrijeme je vrijeme fetusa dok je filogenezno vrijeme, vrijeme odraslog čovjeka u kontinuitetu trajanja .......... Tako imamo dobro poznatu biologijsku postavku da je filogenezno vrijeme vrlo dugo, toliko dugo koliko traje razvitak i evolucija Čovjeka milijunima godina, dok je ontogenezno vrijeme isto to vrijeme sažeto na kratko, na brzu rekapitulaciju svega što se događalo u dugom filogeneznom vremenu.
Znanstvenici do sada nisu uspjeli objasniti kako to da imamo jedno vrlo dugo i jedno vrlo kratko vrijeme, gdje se u kratkom vremenu ponavlja sve ono što je nastajalo u vrlo dugom vremenskom periodu.
Vjerojatno je to i razlog zašto je teorija filogeneze i ontogeneze " bačena na stranu " , no čovjek će se vratit tome kad tad, jer je činjenica da fetusno vrijem postoji i da je ne mjerljivo našim satnim ili mjesečnim vremenom.
Mi već time što imamo činjenicu da se dugi vremenski period može sažeti u vrlo kratki period ukazuje na to da se u tom sažetom vremenu upravo nalazi to dugo evolucijsko filogenezno vrijeme, te bi se temeljem toga moglo zaključiti da je fetusno vrije zapravo vrlo dugo za fetus.
Dakle, korelacija između dvaju istih svjetova koji nastaju i koji već postoje, kao što je to relacija fetus - čovjek upučuje nas na to da Božji jezik, a time i jezik DNA molekule, poznaje dva vremena kao vrijeme stvaranja i kao vrijeme trajanja stvorenog.
Ako to stavimo u kontekst Biblije, mi bjelodano imamo KRATKO VRIJEME STVARANJA, koje je zapravo Božansko, i imamo dugo vrijeme trajanja stvorenog.
Ako se to pažljivo deekstrapolira na razinu DNA molekule, opet nalazimo isto, jer imamo vrijeme stvaranja i vrijeme izgradnje DNA molekule. Vrijeme stvaranja je kratko, budući se vrši preslikavanjem postojeće niti, dok je vrijeme stvaranja druge niti vrlo dugo!
Da bi se to još bolje vidjelo, predlaže se čitatelju da se stavi u kontekst postanka i evolucije znanja koje traje tisućama godina, recimo da je to trajanje od 12.000. godina, koliko je po prilici trajanje pisane riječi.
Ako to označimo kako dugo filogenezno vrijeme učenja, onda u edukacijskom sustavu svijeta imamo i brzu rekapitulaciju svekolikog evolucijom stečenog znanja u trajanju od svega 20. godina. Dakle, imamo redukciju vremena od 600 puta, što je analogno biološkoj ontogenezi !?
Collins kaže da " Veliki prasak kao početak svemira traži božansko objašnjenje ".
Zašto nešto što je potpuno hipotetično, što je samo jedna znanstvena pretpostavka, jedna hipoteza treba imati " božansko objašnjenje "?
Da je Veliki prasak kojim slučajem znanstveno dokazan opažajem i laboratorijskim pokusom, onda bi možda takav zahtjev bio umjestan, ali dok se traži objašnjenje Velikog praska koji je samo puka hipoteze upućuje na to da se znanost s tom hipotezom nalazi na velikim "mukama " čim priziva pomoć teologiju da bi objasnila početak svemira.
Daleko je jednostavnije, bolje i vjerojatnije objasniti početak svemira i svemir s analogijom s početkom staničnog svemira i staničnim svemirom Čovjeka s tezom da je početak velikog svemira analogan početku svemira Čovjeka.
Collins se upliće i u pitanja oko vanzemaljske inteligencije za kojom se kreču u potragu ne bi li se pronašao " signal " ili " glas " koji bi mogao potjecati od drugih civilizacija u našoj galaktici.
Tu Collins kao i mnogi drugi padaju u nevjerojatnu zabludu, ili naivna očekivanja, zato što ostvarenje sa vanzemaljskom civilizacijom očekuju " halo - halo principom ", kao da razgovaraju Marko iz Zagreba s Pavlom u Londonu !?
Naime to očekivanje komunikacijske povezanosti na osobnoj ljudskoj razini s predstavnikom ( bićem ) neke svemirske civilizacije slične zemaljskoj je velika naivna ljudska zabluda, toliko naivna koliko je naivno očekivanje da se komunikacijski povežu naša stanica sa stanicom drugog čovjeka.
To je kao što znamo nemoguće ne radi nečijeg hira, ili neke nadnaravne želje ili principa, već radi obične KOMUNIKACIJSK ZAGUŠENOSTI na razini stanica - stanica, ili čovjek - čovjek na svemirskoj razini.
Svatko si može zamisliti kakav bi to bilo međustanično komutiranje ako imamo relaciju jedna stanica prema milijardama stanica u drugom organizmu, i obratno!?
Isto tako svatko si može zamisliti kakvo bi to bilo međusvemirsko komuniciranje između zemaljaca kojih je recimo 10 milijardi, sa 1o milijardi van zemaljaca na nekom drugom planetu drugog zvjezdanog sustava?
Svatko razuman trebao bi zaključiti da je tako što neostvarivo radi komunikacijske zagušenosti. Upravo radi te zagušenosti komunikacijsko povezivanje se diže na višu jediničnu razinu.
Kod čovjeka to je razina komuniciranja čovjek - čovjek, gdje JEDAN čovjek komunicira s drugim čovjekom u ime i za račun svojih milijarda stanica.
U svemiru je vrlo vjerojatno ista situacija! Nije moguće komuniciranje čovjek - čovjek, ali je moguće komuniciranje na višoj jediničnoj razini, a to je razina čovječanstva.
Tek kada se čovječanstvo oblikuje u autonomno zemaljsko i svemirsko biće tek tada će takvo Biće, kojeg preliminarno nazivam Homoteras, moći komunicirati s istim takvim bićem negdje u svemiru u ime i za račun svih ljudi na Zemlji.
Koji i kakav će to biti jezik je pitanje za razmatranje, ali je sigurno da to neće biti ni Engleski , ni Ruski, ni Kineski ni Hrvatski, već će to biti neka vrsta svemirskog komunikacijskog jezika koji će se vrlo vjerojatno utemeljivati na nekoj vrsti holografskog elektromagnetskog fenomena kakav se već oblikuje u računalima svijeta.
Collins pravi veliku pogrešku kada kaže : " Za židovsko - kršćansku tradiciju početne riječi Knjige postanka ( U početku stvori Bog nebo i Zemlju ) u cijelosti su sukladne s Velikim praskom " .
Collins ne kaže u čemu je ta sukladnost ? Nebo koje stvara Bog sigurno nije samo " nebo iznad Zemlje ", niti je Zemlja smo Zemlja, već je to i Sunce, i druge planete, a ako je i Sunčev sustav onda su to i sve zvijezde galaktika i svemira, tako da Božje stvaranje neba i zemlje ima značenje stvaranja svemirskog prostora i svih objekta ( bića ) u tom prostoru, što je sukladno i principu stvaranja čovjeka.
Ako je sam čin stvaranja čovjeka analogan " Velikom prasku " onda Collins ima pravo, no stvaranje čovjeka je nešto vrlo daleko od " praskanja ", tako da stvaranje neba i Zemlje može imati analogiju samo sa stvaranjem Čovjeka, a nikako s Velikim praskom.
A takvo stvaranje duboko je povezano sa stvaranjem DNA molekule i daljnjih derivacija od aminokiselina, preko proteina, do organa i cijelog čovjeka, a taj cijeli čovjek je kao i DNA molekule četvorno satkan.
Po tome i svemir je četveroslojno tkivo koje stvara sebe iz sebe logosom polarnih interakcija i inverzija, a ne Velikim praskom.
O izvoru života na Zemlji Collins polazi od atomsko molekularnih interakcija i transformacija od teških elementa prema lakšima što je potpuni suprotno procesima u zvijezdama, tako da se širi zablude od kojih je jedna da je Mjesec nastao tako što se komad odvojio od Zemlje. Znanstvenici poput Collinsa ovakva tumačenja dosita ne bi smjeli pričati, jer ispada da je Bog kao " zidar " otkidao komade od većih komada i tako stvarao planete i mjesece, ili se gravitacija igrala stvaranja kontradiktornim principom anti gravitacije ( odvajanja ) a ne principom gravitacije ( privlačenja ).
Tako Colins nakon lutanja po fizikalnim stranputicama stvaranja ponovno se vrača DNA molekuli i kaže: " Deoksiribonukleinska kiselina ( DNA ) sa svojom šećerno - fosfatnom okosnicom i isprepleteno postavljenim organskim bazama, uredno razmještenim jednom iznad druge i združenima u parove na svakoj prečki dvostruko uvijenog lanca čini se suviše nevjerojatnom molekulom da bi se dogodila " TEK TAKO ", naročito ako se uzme u obzir da DNA ne posjeduje unutarnji mehanizam samo umnažanja.
S ovom rečenicom Collins zapravo sugerira da je u stvaranje DNA molekule upletena neka izvanjska inteligentna " sila ", tj. da je nastajanje tako nečega nasumično nemoguće, sugerirajući na taj način, da je u stvaranju DNA molekule svoje " prste "morao imati Bog!? Molekule ATCG - DNA molekule jedinstvenim i univerzalnim logosom polarno komplementarnog vezivanja vezuju A sa T, ili obratno, i G sa C, ili obratno.
ako umjesto nasumične hrpe ATCG molekula ubrzo nakon nekog vremena imamo hrpu molekularnih komplementarnih parova.
Ako se u takvu polarno uređenu " molekularnu " hrpu " ubaci " šećerno - fosfatna molekularna nit, kretanje molekularnih parova se nastavlja na način da se parovi dalje polarno " vješaju " na te niti i tako od bezlične početne " hrpe " odjedanput pred sobom imamo konstrukciju ljestvi s prečkama koje su po sredini spojene polarnim " spojnicama " - vodikovim molekulama.
Tako nastale ljestve se spiralno uvijaju pod utjecajem unutrašnjih molekularnih polarnih sila.
Tako nastala molekula nije nikakva " nevjerojatna " molekula, već naprotiv takva molekula je " vrlo vjerojatna ", čak štoviše ona je determinirana polarnim sjedinjenjem dijelova ( molekula ) od kojih je sastavljena. Ona ne nastaje " tek tako " već nastaje tako kako i mora nastati molekularnim polarnim logosom sjedinjenja.
Osim toga Collins griješi kada kaže da DNA molekula ne sadrži " mehanizam samo umnažanja ", jer je istina upravo obratna, t.j. DNA molekula upravo sadrži mehanizam samo umnažanja što dokazuje mehanizam njezina dijeljenja i nastajanja nove niti od postojeće niti, što nije drugo do samo umnažanje DNA molekule.
Dakle, sama bit DNA molekule je upravo njezin fenomen samo umnažanja koji se odvija četveropolarnim katalitičkim ciklusima o čemu su dosta pisali nobelovci Eigen i Schuster. Gdje je tu sada Bog za kojim traga Collins? To bi trebala biti zamišljena izvanjska inteligentna " sila " , odnosno inteligencija i znanje Boga. Ima li takve nad molekularne moći, ili sile, u samoj DNA molekuli, ili oko nje? Ima i ona je uvijek jedna od niti koja stvara drugu nit, koja determinira poredak molekula u novo nastaloj niti. Dakle " Bog " DNA molekule je uvijek jedna od njezinih niti, bilo koja, od koje može nastati i nastaje svaka nova DNA molekula.
Ta polovina DNA molekule se naziva RNA i uvijek je komplementarna matrica za nastajanje nove komplementarne niti .
Prema tome, jedino suvislo pitanje je:
Kako nastaje ta RNA " Bog " nit, ako ne postoji njezina komplementarna nit? Ako RNA nit ne postoji, onda je za njezino nastajanje potreba inteligencija koja će redoslijed nukleotida na niti učiniti smislenim.
Ta inteligencija je u svakom slučaju izvanjska i nadnaravna i ona dolazi od makro bića koje u sebi sadrži milijarde i milijarde takvih informacija, tako da jedna eventualno nasumice stvorena nit u svemiru i nema nikakva značenja.
Dna molekula ima nekoliko svojih posebnih obilježja.
Vanjska okosnica sačinjena je od jednolične vrpce molekula fosfata i šećera, što se može zamisliti kao jedan dugi štap koji je sačinjen iz mnoštva manjih dijelova - štapića obojenih crnom i bijelom bojom, kako pokazuje slika 1.
Strjelica pokazuje smjer nastajanja " štapa " koje sada možemo zamisliti i kao jednu stranicu ljestvi. Iste takve ljestve mogu nastati i obratnim postupkom, t.j. da slaganjem " štapića " molekula šećera i fosfata s desna na lijevo kako pokazuj slika . 2
Stavimo ta dva " štapa " A i B paralelno jedan pored drugog kako pokazuje slika 3.
Na takve paralelne štapove obratnih smjerova ugrađuju se prečke koje se sastoje iz dvije polovine - crno bijelih trokuta, što su simboli ATCG molekula.
Ti trokuti - molekule se vezuju za stranice ljestvi principom polarnih " + " i " - " veza, crno s bijelim, i bijelo s crnim, kako pokazuje slika 3.
Na ovakvu sliku, odnosno na stranicu A ljestvi javlja se red slova ATGC, bilo kojim redoslijedom koji nam padne na pamet: recimo kao AGTCCAGT.
Čim je to " napisano " na stranici A ljestvi, odmah ZNAMO, da na stranici B redoslijed mora biti obratan, t.j. komplementaran principom da se A vezuje samo s T, T sa A, odnosno G sa C, odnosno C sa G, pa tako na stranici B imamo poredak slova TCAGGTCA, odnosno imamo dva inverzna komplementarna redoslijeda četveroslovlja koja se pojavljuju samo parno i to okomito na redoslijed kao A-T, G-C, T-A, C-G, C-G, A-T,G-C i T-A, odnosno kao dvojni red: AGTCCAGT............................. nit A TCAGGTCA ............................ nit B.
Kada tradicionalno gledamo ta slova mi instinktivno i inercijalno čitamo gornja i donja slova s lijeva na desno, što je naravno naša pogreška.
Ako gornji red čitamo s lijev na desno kao AGTCCAGT, onda donji red ne čitamo TCAGGTCA, već čitamo obratno s desna na lijevo kao ACTGGACT i upravo to poznavanje i obratnog čitanja ide u red one pameti koja se tradicionalno smatra božanskom.
Gledajući sliku 3 nadalje vidimo da svako slovo genske četveroslovne abecede može biti CRNO ili BIJELO, pozitivno ili negativno, žensko ili muško, te time saznajemo da svako slovo ima DVA ZNAČENJA, ono je DVOZNAČNO, isto kako je i svaki ljudski život dvoznačan.
Dakle, nije samo dvoznačnost komplementarno parna relacija, već je dvoznačnost i to što je svako slovo dvoznačno unutar sebe, i pojavljuje se ili kao " bijelo " ili kao " crno " , što naravno simbolizira polarnu relaciju. Nastali parovi A - T i G - C imaju određeno značenje kao molekule purina i pirimidina , što nije drugo do kemijski pozitivni ili negativni električni ili elektromagnetski kemijski par.
Time vidimo da s u okomitom poretku javlja elementarni smisao parno povezanih slova, dok nam u vodoravnom smjeru sve izgleda nejasno i besmisleno, osim jednog slova koje uvijek ima svoje značenje kao A, T, C ili G, ali što znači ATCG nemamo pojma i nismo imali pojma sve dok nije pronađen genetički kod u kojem upravo ta četiri slova određuju troslovne kombinacije, kao recimo ATC ili TCG , što, kao što danas znamo ima smisao aminokiseline kao elementarne žive molekule koja dalje gradi proteine, gene, kromosome, organe i konačno čovjeka.
Gdje bi se tu sada nalaziti taj " Božji jezik " o kojem Collins pokušava pisati? Evo njegovog teksta:
Views: 10922 | Ispis | E-mail
Only registered users can write comments.
Please login or register.
| 
Нема коментара:
Постави коментар