Allahova mudrost
Veličina Uzvišenog Allaha pokazuje se u stvaranju živih bića. Njegova se veličina ogleda i u građi tih bića, te njiho vom načinu života i ishrane.
Meleki žive u vječnom miru. Oni znaju samo za Allaha. Ne pokoravaju se nikom osim Allahu. Slave Ga i zahvaljuju samo Njemu i veličaju Ga kako samo Njemu dolikuje i izvršavaju Njegove naredbe čineći mu ibadet.
A šejtani (đavoli) žive u vječnom paklu. Oni su izašli iz okrilja Allahove milosti. Udaljeni su iz sfere milosti Božije. Njih prekriva srdžba i udaljenost od Boga.
A šejtani (đavoli) žive u vječnom paklu. Oni su izašli iz okrilja Allahove milosti. Udaljeni su iz sfere milosti Božije. Njih prekriva srdžba i udaljenost od Boga.
Što se čovjeka tiče, on je u neprestanoi borbi.
I kao što je odredila Božija volja da postoji čistota i be grješnost, predstavljeni u melekima, i da postoji zlo, oličeno u šejtanima, Allahova volja htjela je da bude i čovjek, kao nova kombinacija. Sa svojim zemljanim tijelom i Božanskim duhom on predstavlja izvanrednu posudu, pri jemčivu i za dobro i za zlo. U njemu se prepliće lijepo sa ružnim, on se može uzdići do stepena da se Allah njime hvali pred Svojim melekima, a može pasti i tako nisko da ga se odriču i sami šejtani!
Takvim je čovjek stvoren.
Njegova priroda je komplicirana, složena i raskošna, baš kao i priroda zemlje od koje je stvoren.
Njegova je duša učinjena čudesnom tajnom, a njegov um fenomenom pred kojim se i danas znanost iščuđava.
Njegova je duša učinjena čudesnom tajnom, a njegov um fenomenom pred kojim se i danas znanost iščuđava.
I pored toga što se ‘nalazimo u drugoi polovini 20. stoljeća, uprkos napretku svih znanosti u ovom stoljeću, djelovanje ljudskog uma još uvijek predstavlja jednu od tajni Uzvišenoga Boga.
Još uvijek nauka ne može dokučiti kapacitete pohranje ne u ljudskom mozgu. Nauci je još uvijek nepoznata lucidnost i genijalnost mozga, kao što joj i njegovo gašenje i umiranje jednako predstavlja tajnu.
I pored toga što mnogo toga ne znamo o razumu, ipak razumijemo da je on dar čovjeku od Uzvišenog Allaha. On je čovjekov najvažniji instrument za upravljanje (zastupništvo) na Zemlji. Za njega se veže obaveza i odgovornost.
Još uvijek nauka ne može dokučiti kapacitete pohranje ne u ljudskom mozgu. Nauci je još uvijek nepoznata lucidnost i genijalnost mozga, kao što joj i njegovo gašenje i umiranje jednako predstavlja tajnu.
I pored toga što mnogo toga ne znamo o razumu, ipak razumijemo da je on dar čovjeku od Uzvišenog Allaha. On je čovjekov najvažniji instrument za upravljanje (zastupništvo) na Zemlji. Za njega se veže obaveza i odgovornost.
Ljudski razum je izvanredno oruđe za život na Zemlji, all je bespomoćan u odnosu na nepoznati svijet Allahova gajba.
To znači da razum može istraživati slojeve zemlje, vrste ruda i minerala, vrste ptica ili životinja. On može postići zadivljujuće rezultate u svemu tome. All ako ostavi svoje prirodno polje djelovanja i počne nastojati da istražuje u svijetu gajba kao što su: meleki, džini, Džennet ili Džehennem, tada će njegovo istraživanje biti riskantno i pokazati se kao uzaludan pokušaj.
Uzvišeni i Slavljeni Allah je iz obilja Svoje milosti učinio da razum nosi teret izučavanja unutar ljudskih znanosti. On se i obraća razumu kad se radi o tim područjima putem Svojih vjerovjesnika i poslanika. Govor o tom predmetu je sažet, dovoljan da se spozna ishod ljudskog života i njegov smisao.
Razum, međutim, hoće da lebdi na sve strane i da ponire u sve dubine. On ništa ne propušta, traži odgovor na svako pitanje. On ne ostavlja nijedne oblasti a da ne zađe u nju. Ne ostavlja nijednog zida zabrane a da ne počne zavirivati oko njega.
Razum, međutim, hoće da lebdi na sve strane i da ponire u sve dubine. On ništa ne propušta, traži odgovor na svako pitanje. On ne ostavlja nijedne oblasti a da ne zađe u nju. Ne ostavlja nijednog zida zabrane a da ne počne zavirivati oko njega.
Razum je motrio život oko sebe i vidio da je život ispu njen dubokim tugama. Otkrio je da je satkan od nepravde koju ljudi čine jedni drugima. Razum je vidio da su bol, patnja i tragedije mreže u kojima se guši Zemlja uprkos svojim prostranstvima.
Razum se pita:
Zašto je Allah stvorio čovjeka?
Zašto je Allah stvorio patnju?
Zašto je Allah dopustio da se zlo ispriječi na putu ljud skoj vrsti?
Zašto je uzvišeni Allah stvorio Iblisa? Zašto pate vjernici, a uživaju bezbožnici?
Zašto je Allah stvorio patnju?
Zašto je Allah dopustio da se zlo ispriječi na putu ljud skoj vrsti?
Zašto je uzvišeni Allah stvorio Iblisa? Zašto pate vjernici, a uživaju bezbožnici?
Ljudski um zalazi u morske vode u čijem svakom valu pliva na hiljade riba a na svakim ustima lebdi pitanje: zašto? kako? Krajnji domet riba jest da predoče sebi mudrost mora iz svoje riblje perspektive, no taj napor je uzaludan, to je napor davljenika.
Koja mudrost Uzvišenog i Slavljenog se krije u stvaranju svijeta i njegovu kušanju?
Odgovor zahtijeva da idemo korak po korak.
Kad bi mrav posmatrao matematičara kako rješava neki zadatak iz matematike pišući na tabli ispred sebe stotine brojeva, da li bi znao mudrost onoga što radi čovjek?
Ako jedna bića, zbog razlike među njima u vrsti prirode, ne mogu shvatiti mudrost drugih bića, kako čovjek, koji je stvoren od zemlje i vode, može shvatiti mudrost Uzvišenog Stvoritelja, dž.š.!
Kako da rob, koji je u potčinjenom položaju, pojmi mu drost Uzvišenog Allaha, mudrost koja skriva svoje tajne iza miliona koprena i simbola. Stvoritelj – slavljeno neka je Biće Njegovo i nek su sveta imena Njegova – otkrio je Svoju mudrost samo u nekoj mjeri.
S pitanjem Allahove mudrosti suočeni su milioni umova.
Istupili su najodvažniji umovi, stali se uspinjati, činiti sedždu i približavati se Bogu.
Neki od njih sagorješe u čuđenju, dok se drugi istopiše u zapanjenosti, ali bedemi odgovora ostadoše iznad domašaja krila, koja ih nisu uspjela preletjeti.
Istupili su najodvažniji umovi, stali se uspinjati, činiti sedždu i približavati se Bogu.
Neki od njih sagorješe u čuđenju, dok se drugi istopiše u zapanjenosti, ali bedemi odgovora ostadoše iznad domašaja krila, koja ih nisu uspjela preletjeti.
Zašto je Allah stvorio ljudsku patnju?
Mi znamo da je Allah stvorio čovjeka i spustio ga na Ze mlju. I to spuštanje na Zemlju predstavljalo je za čovjeka čast, a ne poniženje. Silazak čovjeka na Zemlju nije bio samo posljedica njegovog grijeha u Džennetu, nego je bio predviđen, postojao je u Allahovom znanju prije nego je On stvorio čovjeka.
„A kada Gospodar tvoj reče melekima: „Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti.“ (El-Bekare, 30)
„A kada Gospodar tvoj reče melekima: „Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti.“ (El-Bekare, 30)
Čovjek je sišao na Zemlju, a Zemlja po svojoj prirodi i građi je mjesto koje nije Džennet.
Džennet je veličanstveni apsolutni mir, a Zemlja je po prište neprestane borbe. Bol je jedna od niti iz kojih je satkan život na Zemlji. Tuga je jedan od zakona u egzistira nju čovjeka, a smrt i gubitak dragih osoba je čaša koju svako mora ispiti. Ne postoji čovjek koji je oslobođen bri ga, rana ili bola.
Džennet je veličanstveni apsolutni mir, a Zemlja je po prište neprestane borbe. Bol je jedna od niti iz kojih je satkan život na Zemlji. Tuga je jedan od zakona u egzistira nju čovjeka, a smrt i gubitak dragih osoba je čaša koju svako mora ispiti. Ne postoji čovjek koji je oslobođen bri ga, rana ili bola.
Kakva je tajna iza svega ovoga? Kakva je mudrost u svemu ovome?
Ovo pitanje postavlja se ljudima koji poznaju Šerijat, a oni odgovaraju ajetom iz Kur’ana koji kaže:
„Onaj Koji je stvorio život i smrt da bi iskušao koji od vas će bolje postupati.“ (El-Mulk, 2)
Iz ovoga razumijemo da sve ono što se dešava u životu, pa i smrt, samo su iskušenja kroz koja Allah ispituje Svoje robove. Ljudski bol je kušnja kojom Allah ispituje Svoje robove.
„Onaj Koji je stvorio život i smrt da bi iskušao koji od vas će bolje postupati.“ (El-Mulk, 2)
Iz ovoga razumijemo da sve ono što se dešava u životu, pa i smrt, samo su iskušenja kroz koja Allah ispituje Svoje robove. Ljudski bol je kušnja kojom Allah ispituje Svoje robove.
Ovaj odgovor je dovoljan da uvjeri neke umove, ali ne sprečava druge da pitaju: Zašto nas uzvišeni Allah iskušava kad On unaprijed zna rezultat?
Na ovo pitanje je moguće odgovoriti na dva načina i oba su ispravna.
Možemo kazati da robu nije dopušteno pitati Gospoda ra o njegovim činima, pozivajući se na riječi Uzvišenog: „On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.“ (El-Enbija’, 23)
Uzvišeni i Slavljeni Allah neće biti pitan za ono što radi iz razloga koji je sam po sebi razumljiv, jer On je Stvoritelj i Gospodar svega što postoji. Njemu pripada vlast i On radi Svojom voljom šta hoće. Ako mi na ljudskoj razini ne dopuštamo pitati ljude kako da raspolažu svojim posjedom, kako da pitamo Gospodara svjetova za Njegova djela – slava Njemu u Njegovom činu stvaranja.
Možemo kazati da robu nije dopušteno pitati Gospoda ra o njegovim činima, pozivajući se na riječi Uzvišenog: „On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.“ (El-Enbija’, 23)
Uzvišeni i Slavljeni Allah neće biti pitan za ono što radi iz razloga koji je sam po sebi razumljiv, jer On je Stvoritelj i Gospodar svega što postoji. Njemu pripada vlast i On radi Svojom voljom šta hoće. Ako mi na ljudskoj razini ne dopuštamo pitati ljude kako da raspolažu svojim posjedom, kako da pitamo Gospodara svjetova za Njegova djela – slava Njemu u Njegovom činu stvaranja.
Na isto pitanje moguće je dati odgovor i na drugi način.
Allah nas iskušava, iako zna šta ćemo uraditi, ali mi ne znamo kakav će biti rezultat. No, mi imamo pravo da to znamo. To naše znanje proizlazi iz kušnje i jedna je od nje nih posljedica.
Kakvo je islamsko doktrinarno stajalište prema kušnji, bolu i zlu?
Uzvišeni Allah stvorio je bol kao što je stvorio i veselje. Uzvišeni Allah stvorio je zdravlje kao što je stvorio bolest.
Allah nas iskušava, iako zna šta ćemo uraditi, ali mi ne znamo kakav će biti rezultat. No, mi imamo pravo da to znamo. To naše znanje proizlazi iz kušnje i jedna je od nje nih posljedica.
Kakvo je islamsko doktrinarno stajalište prema kušnji, bolu i zlu?
Uzvišeni Allah stvorio je bol kao što je stvorio i veselje. Uzvišeni Allah stvorio je zdravlje kao što je stvorio bolest.
Uzvišeni Allah stvorio je dobro kao što je stvorio Iblisa.
Svaka stvar na ovome svijetu svjedoči o Tvorčevu stva ranju.
Bol svjedoči o Njegovoj sili, kao što radost svjedoči o Njegovoj ljubavi.
Bolest svjedoči o Njegovoj svemoći, kao što zdravlje svjedoči o Njegovom dobročinstvu.
Dobro svjedoči o Njegovoj milosti kao što zlo svjedoči o Njegovoj mudrosti.
Svaka stvar na ovome svijetu svjedoči o Tvorčevu stva ranju.
Bol svjedoči o Njegovoj sili, kao što radost svjedoči o Njegovoj ljubavi.
Bolest svjedoči o Njegovoj svemoći, kao što zdravlje svjedoči o Njegovom dobročinstvu.
Dobro svjedoči o Njegovoj milosti kao što zlo svjedoči o Njegovoj mudrosti.
Kakva je mudrost u stvaranju Iblisa?
Zašto je uzvišeni Allah stvorio Iblisa, a znao je da će Mu on otkazati poslušnost i da će čovjeka navoditi na zablude?
Zašto mu je Uzvišeni i Svemogući dopustio nepokornost i odbijanje sedžde Ademu, a mogao ga je pretvoriti u prah prije nego što je i otvorio usta da se usprotivi Allahovoj naredbi?
Da li je Allah htio da se u Njegovoj vlasti događa zlo?
Zašto je uzvišeni Allah stvorio Iblisa, a znao je da će Mu on otkazati poslušnost i da će čovjeka navoditi na zablude?
Zašto mu je Uzvišeni i Svemogući dopustio nepokornost i odbijanje sedžde Ademu, a mogao ga je pretvoriti u prah prije nego što je i otvorio usta da se usprotivi Allahovoj naredbi?
Da li je Allah htio da se u Njegovoj vlasti događa zlo?
Želimo ovdje napraviti razliku između pojmova Allaho vo znanje i Allahova volja.
Allahovo znanje obuhvaća svaku stvar, dobro i zlo, lije po i ružno, a što se tiče Allahove volle, ona hoće samo dobro. Njegova volja naređuje samo pravdu i dobročinstvo.
Islamski učenjaci prave razliku između Allahove volje gdje postoji slobodan izbor i Allahove nepromjenljive volje.
Allahovo znanje obuhvaća svaku stvar, dobro i zlo, lije po i ružno, a što se tiče Allahove volle, ona hoće samo dobro. Njegova volja naređuje samo pravdu i dobročinstvo.
Islamski učenjaci prave razliku između Allahove volje gdje postoji slobodan izbor i Allahove nepromjenljive volje.
Ima stvari koje je Allah odredio i htio da su nužne, i to je jasno istakao u Kur’anu. Primjer toga su kretanja nebe skih tijela i zvijezda:
„I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odre dba Silnoga i Sveznajućega.“ (Ja-sin, 38)
Kretanje Sunca i njegova rotacija neopoziva su volja koju je Istiniti odredio u Knjizi vječnosti. Sunce nema nika kvu priliku da učini grešku. Zbog toga ga neće Allah po zvati da polaže račun na Sudnjem danu, niti će ga zaustaviti pred Njegovom veličinom – slavljen nek je On – da ga pita za njegove greške, jer Sunce nije griješilo. Allah ga je Svo jom odredbom stvorio i pokrenuo putanjom na kojoj ne može griješiti. Sunce nema slobodu niti mu je svojstvena dvostruka narav kao kod čovjeka.
„I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odre dba Silnoga i Sveznajućega.“ (Ja-sin, 38)
Kretanje Sunca i njegova rotacija neopoziva su volja koju je Istiniti odredio u Knjizi vječnosti. Sunce nema nika kvu priliku da učini grešku. Zbog toga ga neće Allah po zvati da polaže račun na Sudnjem danu, niti će ga zaustaviti pred Njegovom veličinom – slavljen nek je On – da ga pita za njegove greške, jer Sunce nije griješilo. Allah ga je Svo jom odredbom stvorio i pokrenuo putanjom na kojoj ne može griješiti. Sunce nema slobodu niti mu je svojstvena dvostruka narav kao kod čovjeka.
A što se tiče Allahove volje gdje postoji slobodan izbor, primjer su riječi Uzvišenoga:
„Gospodar Tvoj zapovijeda da samo Njega obožavate i da roditeljima dobročinstvo činite.“ (El-Isra, 23)
Allah je odredio i naredio da ljudi ne obožavaju nikoga osim Njega; uprkos ovoj zapovijedi, ima onih koji mimo Allaha drugo obožavaju.
„Gospodar Tvoj zapovijeda da samo Njega obožavate i da roditeljima dobročinstvo činite.“ (El-Isra, 23)
Allah je odredio i naredio da ljudi ne obožavaju nikoga osim Njega; uprkos ovoj zapovijedi, ima onih koji mimo Allaha drugo obožavaju.
Pravilno razumijevanje ovog ajeta jeste da je Allah nare dio da Ga se obožava, dopuštajući mogućnost izbora. Ko želi da uđe u Božiju milost unići de, a ko odbije sam je pred svojim Stvoriteljem na Sudnjem danu odgovoran za svoju neposlušnost.
Odbijanje Iblisa da učini sedždu Ademu i njegova nepo slušnost bile su zapovijed Stvoritelja. To odbijanje pokornosti uključeno je u Allahovo znanje, a Allahova volja u odnosu na Iblisa dopuštala je mogućnost izbora.
Uzvišeni Allah znao je da će Iblis odbiti da učini sedždu Ademu.
Iblis je postupio po svojoj slobodno volji, a nije znao da je Allah njegovom voljom prouzročio da se otkrije Njegova uzvišena mudrost o kušnji čovjeka, čovjekov silazak na Ze mlju i imenovanje čovjeka zastupnikom na njoj. Također, stvaranje Iblisa u njegovom novom liku predviđeno je stva ranjem Adema.
Prema tome, Iblis je čekao stvaranje Adema da bi se ot krio njegov identitet, saznala njegova suština i otpočelo nje govo postojanje kao simbola zla, te da bi čovjek započeo svoju borbu s njime i razotkrivanje istine o njemu. Ništa u svemiru nije bez svrhe i mudrosti Božije.
Iblis je postupio po svojoj slobodno volji, a nije znao da je Allah njegovom voljom prouzročio da se otkrije Njegova uzvišena mudrost o kušnji čovjeka, čovjekov silazak na Ze mlju i imenovanje čovjeka zastupnikom na njoj. Također, stvaranje Iblisa u njegovom novom liku predviđeno je stva ranjem Adema.
Prema tome, Iblis je čekao stvaranje Adema da bi se ot krio njegov identitet, saznala njegova suština i otpočelo nje govo postojanje kao simbola zla, te da bi čovjek započeo svoju borbu s njime i razotkrivanje istine o njemu. Ništa u svemiru nije bez svrhe i mudrosti Božije.
I pored zla koje simbolizira, Iblis sadrži u sebi mudrost kušanja srca sinova Ademovih. On je sličan ogledalu u koje čovjek gleda, kako bi upoznao svoju ličnost i otkrio svoju bit.
To je vidljiva mudrost u stvaranju Iblisa, a kakva mu drost se krije u stvaranju ljudske boli na Zemlji?
Po islamskom vjerovanju bol je za život neophodna, je dnako kao i radost. Ona je jedini put djetetu da izađe na svijet. Bol je tiha vatra na kojoj nadolazi ljudska vrsta, po koljenje iza pokoljenja. To je vatra pomoću koje se iščišćavaju primjese od zlata duše.
To je vidljiva mudrost u stvaranju Iblisa, a kakva mu drost se krije u stvaranju ljudske boli na Zemlji?
Po islamskom vjerovanju bol je za život neophodna, je dnako kao i radost. Ona je jedini put djetetu da izađe na svijet. Bol je tiha vatra na kojoj nadolazi ljudska vrsta, po koljenje iza pokoljenja. To je vatra pomoću koje se iščišćavaju primjese od zlata duše.
Fiziološki gledano, bol upozorava na opasnosti koje pogađaju ljudski organizam. Kad bi, recimo, neka bolest napala čovjeka, a ne bila propraćena bolom, čovjek bi stra dao i ne znajući za nju. Znamo, također, da avet neke vrste bola stoji iza svih velikih čovjekovih ostvarenja u književnosti, umjetnosti i znanosti. Uzvišeni Allah stvorio je ovaj svijet kao poprište kušnje. I zato je on učinjen manjka vim, a On, dž.š., znao je za tu manjkavost pa su Njegova volja i mudrost odredile da ovaj svijet bude poprište tuge i bola i da čovjekova zadaća na njemu, nakon upoznavanja imena, bude usavršavanje vlastite nesavršenosti, nastojeći odgovoriti njegovim manjkavostima.
Zamislimo da u životu nema patnje i manjkavosti. Ljud sku vrstu bi zahvatila stagnacija, a život bi se okamenio na jednom mjestu, bez mogućnosti napretka.
Kad bi se pisac pomirio sa životom videći ga kao vrhu nac savršenstva, ne bi se odvažio na pisanje i razmišljanje. Kad bi umjetnik vidio život u vrhunskom skladu, ne bi se odvažio na umjetničko stvaralaštvo. A kad učenjak ne bi čuo glas bola i ne bi bio svjestan manjkavosti ovoga svijeta ne bi se pokrenuo da otkriva lijek.
Kad bi se pisac pomirio sa životom videći ga kao vrhu nac savršenstva, ne bi se odvažio na pisanje i razmišljanje. Kad bi umjetnik vidio život u vrhunskom skladu, ne bi se odvažio na umjetničko stvaralaštvo. A kad učenjak ne bi čuo glas bola i ne bi bio svjestan manjkavosti ovoga svijeta ne bi se pokrenuo da otkriva lijek.
Sva dostignuća ljudske vrste na Zemlji ostvarena su za hvaljujući bolu i svako usavršavanje ostvaruje se zahvalju jući manjkavosti.
Tako se Allah i kroz ugodno i kroz neugodno predsta vlja Svojim stvorenjima.
Dužnost roba vjernika jeste da kuša i med i gorčinu, i kroz oba ta stanja njegova se ljubav prema Allahu povećava.
Tako se Allah i kroz ugodno i kroz neugodno predsta vlja Svojim stvorenjima.
Dužnost roba vjernika jeste da kuša i med i gorčinu, i kroz oba ta stanja njegova se ljubav prema Allahu povećava.
Oni koji su upoznali Allaha kažu da putem kušnje čovjek zrije i podiže se zastor koji mu zaklanja Allaha. Oni, također, kažu da bol sa svim svojim oblicima na Zemlji nije ništa drugo do milost preodjevena u ruho žestine i teškoće, jer Uzvišeni Allah Svojim robovima ne poklanja ništa drugo osim dobro (hajr), a ono što se nama čini zamršenim, tego bnim, surovim, bolnim ili nepravednim, nije u Njegovoj biti.
Uzvišeni i Slavljeni u suri El-Kehf govori o susretu Mu saa, a.s., sa robom Božijim kome je Allah darovao Svoju milost i poučio ga znanju sa Svoje strane:
„Hoću li da te pratim „ – upita Musa – „ali da me onome čemu si ti ispravno poučen poučiš?“
„Ti, sigurno, nećeš moći sa mnom izdržati“, reče onaj – „a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš.“
„Vidjet ćeš da ću strpljiv biti, ako Bog da“ – reče Musa – „i da ti se neću ni u čemu protiviti.“
„Ako ćeš me već pratiti“ – reče onaj – „onda me ni o čem ne pitaj dok ti ja o tome prvi ne kažem!“ (El-Kehf, 66-70)
„Hoću li da te pratim „ – upita Musa – „ali da me onome čemu si ti ispravno poučen poučiš?“
„Ti, sigurno, nećeš moći sa mnom izdržati“, reče onaj – „a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš.“
„Vidjet ćeš da ću strpljiv biti, ako Bog da“ – reče Musa – „i da ti se neću ni u čemu protiviti.“
„Ako ćeš me već pratiti“ – reče onaj – „onda me ni o čem ne pitaj dok ti ja o tome prvi ne kažem!“ (El-Kehf, 66-70)
Islamski učenjaci vjeruju da je ovaj rob kome je dato iznimno znanje od Boga bio zapravo Hidr, all kur’anske riječi ne spominju njegovo ime zbog mudrosti koju mi ne znamo.
Musa je krenuo sa Hidrom šetajući obalom mora. Bio je u položaju onoga koji uči, a Božiji rob je bio u položaju učitelja.
Lađa je pristala uz obalu pa su se njih dvojica u nju ukr cali. Ljudi su im ukazali čast i besplatno ih povezli. Musa je bio iznenađen kad se lađa usidrila i njeni je vlasnici i putni ci napustili, iznenadio se što je Hidr izostao iza njih i što je, čim su se udaljili, stao probijati lađu. Odvalio je jednu da sku i bacio je u more, a valovi su je odnijeli daleko.
Musa je posmatrao postupak svoga učitelja i razmišljao:
„Vlasnici lađe su nas prevezli besplatno, počast nam ukazali, a Hidr sad probija lađu i upropaštava je.“
Po mišljenju Musaa, a.s., ovaj postupak bio je pravi zločin, postupak koji se po ljudskim normama ponašanja ne može razumjeti niti opravdati.
Zbog svoje ljudske prirode i osjećaja za pravdu Musa ne izdrža pa reče robu Božijem:
„Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si doista nešto vrlo krupno.“ (El-Kehf, 71)
Hidr je potom skrenuo Musau pažnju na uzaludnost pokušaja da od njega uči, jer neće moći sa njim izdržati. Musa se izvini zbog zaborava na obećanje i zamoli Hidra da mu to ne zamjeri i ne uzme za zlo, pa nastaviše put.
Musa je krenuo sa Hidrom šetajući obalom mora. Bio je u položaju onoga koji uči, a Božiji rob je bio u položaju učitelja.
Lađa je pristala uz obalu pa su se njih dvojica u nju ukr cali. Ljudi su im ukazali čast i besplatno ih povezli. Musa je bio iznenađen kad se lađa usidrila i njeni je vlasnici i putni ci napustili, iznenadio se što je Hidr izostao iza njih i što je, čim su se udaljili, stao probijati lađu. Odvalio je jednu da sku i bacio je u more, a valovi su je odnijeli daleko.
Musa je posmatrao postupak svoga učitelja i razmišljao:
„Vlasnici lađe su nas prevezli besplatno, počast nam ukazali, a Hidr sad probija lađu i upropaštava je.“
Po mišljenju Musaa, a.s., ovaj postupak bio je pravi zločin, postupak koji se po ljudskim normama ponašanja ne može razumjeti niti opravdati.
Zbog svoje ljudske prirode i osjećaja za pravdu Musa ne izdrža pa reče robu Božijem:
„Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si doista nešto vrlo krupno.“ (El-Kehf, 71)
Hidr je potom skrenuo Musau pažnju na uzaludnost pokušaja da od njega uči, jer neće moći sa njim izdržati. Musa se izvini zbog zaborava na obećanje i zamoli Hidra da mu to ne zamjeri i ne uzme za zlo, pa nastaviše put.
Prošli su pored bašte u kojoj su se neka djeca igrala pa, pošto se zasitiše igre, svako se uputi na svoju stranu i predade drijemežu. Musa se iznenadi kad vidje da Božiji rob usmrti jednog dječaka. Ovaj zločin ga potpuno prenerazi i on planu na Hidra pitajući ga kakav grijeh je počinio ovaj dječak da bi zaslužio ovako smaknuće. Božiji rob ponovi svoje upozorenje da on neće moći izdržati sa njim, a Musa se ispriča na zaboravu i obeća da neće više pitati za mudrost onoga što se zbiva pred njim. Složiše se da bilo kakvo pitanje nakon ovoga znači njihov rastanak.
Rob krenu dalje, i Musa krenu sa njim. Uđoše u neko selo koje je bilo negostoljubivo. Musa nije znao zašto su došli u to selo kao ni to zašto u njemu zanoćiše. Nestalo im je hrane i oni pokušaše zatražiti jelo od mještana, ali ovi odbiše da ih ugoste. Spustila se noć i njih dvojica se sklo niše u jednu napuštenu kuću čiji se jedan zid bio skoro srušio, što je prijetilo rušenjem čitave kuće. Musa se iznenadi da ovaj dobri čovjek provede cijelu noć u radu na po pravci zida i njegovu podizanju.
Ovaj postupak sa Musaova gledišta bio je čin bez ikakva smisla. Negostoprimljivo selo i oni što žive u njemu ne zaslužuju ovaj rad bez naknade, te se Musa obrati dobrom Božijem robu:
„Kad bi htio, mogao bi uzeti za taj posao nagradu.“ (El-Kehf, 77)
Ovaj postupak sa Musaova gledišta bio je čin bez ikakva smisla. Negostoprimljivo selo i oni što žive u njemu ne zaslužuju ovaj rad bez naknade, te se Musa obrati dobrom Božijem robu:
„Kad bi htio, mogao bi uzeti za taj posao nagradu.“ (El-Kehf, 77)
Ovim riječima prestalo je druženje Musaa, a.s., sa do brim robom Božijim, jer ga je On već upozorio o posljedici pitanja i opomenuo ga da će treće pitanje biti kraj druženja.
Poslije toga je Božiji rob otkrio Musau tajnu koja mu nije bila jasna, koja ga je zbunjivala i podsticala da postavlja pitanja. Svi postupci koji su uznemiravali Musaa i zbu njivali ga bili su izvršavani po volji Uzvišenog, a ta je volja imala svoju skrivenu mudrost, i pored toga što su se sva tri postupka činila neumjesnim: bušenje lađe, zločin nad nevi nim dječakom i besplatno obavljanje posla narodu koji je škrt.
Uprkos svemu, ovi postupci su u svojoj suštini bili izraz Božije milosti, i oni su, ustvari, dobra djela.
Na kraju je Božiji rob objasnio Musau, a.s., mudrost onoga što se zbivalo pred njim.
„I njih dvojica krenuše. I kad se u lađu ukrcaše, onaj je probuši. „Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si, doista, nešto vrlo krupno!“ „Ne rekoh li ja“ – reče onaj – „da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?“
„Ne karaj me što sam zaboravio“ – reče – „i ne čini mi poteškoće u ovom poslu mome!“
I njih dvojica krenuše. I kad sretoše jednog dječaka pa ga onaj ubi, Musa reče: „Što ubi dijete bezgrješno, koje nije nikoga ubilo. Učinio si doista nešto vrlo ružno! „ „Ne rekoh li ja tebi“ – reče onaj – „da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?“
„Ako te i poslije ovoga za bilo šta upitam „ – reče – „onda se nemoj sa mnom družiti, eto sam ti se opravdao.“
I njih dvojica krenuše… I kad dodoše do jednog sela, za moliše stanovnike njegove da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U selu njih dvojica naidoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga onaj prezida i ispravi. „Mogao si „ – reče Musa – „uzeti za to nagradu.“
„Sada se rastajemo ja i ti“ – reče onaj – „pa da ti objasnim zbog čega nisi mogao da se strpiš.
Što se one lađe tiče – ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru, i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao.
Što se onoga dječaka tiče – roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti, a mi želimo da im Gospodar njihov, mjesto njega, da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivog.
A što se onoga zida tiče – on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svom rasuđivanju, eto to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!“ (El-Kehf, 71 – 82)
Zastanimo kod ove kur’anske priče i pogledajmo njen smisao!
Poslije toga je Božiji rob otkrio Musau tajnu koja mu nije bila jasna, koja ga je zbunjivala i podsticala da postavlja pitanja. Svi postupci koji su uznemiravali Musaa i zbu njivali ga bili su izvršavani po volji Uzvišenog, a ta je volja imala svoju skrivenu mudrost, i pored toga što su se sva tri postupka činila neumjesnim: bušenje lađe, zločin nad nevi nim dječakom i besplatno obavljanje posla narodu koji je škrt.
Uprkos svemu, ovi postupci su u svojoj suštini bili izraz Božije milosti, i oni su, ustvari, dobra djela.
Na kraju je Božiji rob objasnio Musau, a.s., mudrost onoga što se zbivalo pred njim.
„I njih dvojica krenuše. I kad se u lađu ukrcaše, onaj je probuši. „Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si, doista, nešto vrlo krupno!“ „Ne rekoh li ja“ – reče onaj – „da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?“
„Ne karaj me što sam zaboravio“ – reče – „i ne čini mi poteškoće u ovom poslu mome!“
I njih dvojica krenuše. I kad sretoše jednog dječaka pa ga onaj ubi, Musa reče: „Što ubi dijete bezgrješno, koje nije nikoga ubilo. Učinio si doista nešto vrlo ružno! „ „Ne rekoh li ja tebi“ – reče onaj – „da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?“
„Ako te i poslije ovoga za bilo šta upitam „ – reče – „onda se nemoj sa mnom družiti, eto sam ti se opravdao.“
I njih dvojica krenuše… I kad dodoše do jednog sela, za moliše stanovnike njegove da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U selu njih dvojica naidoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga onaj prezida i ispravi. „Mogao si „ – reče Musa – „uzeti za to nagradu.“
„Sada se rastajemo ja i ti“ – reče onaj – „pa da ti objasnim zbog čega nisi mogao da se strpiš.
Što se one lađe tiče – ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru, i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao.
Što se onoga dječaka tiče – roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti, a mi želimo da im Gospodar njihov, mjesto njega, da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivog.
A što se onoga zida tiče – on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svom rasuđivanju, eto to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!“ (El-Kehf, 71 – 82)
Zastanimo kod ove kur’anske priče i pogledajmo njen smisao!
Dobri Božiji rob pokazuje Musau (koji je bio jedan od najodabranijih vjerovjesnika) da je njegovo ljudsko znanje ograničeno. Nedaće koje se dešavaju na Zemlji u svom cr nom žalosnom plaštu skrivaju ogromnu milost. Vlasnici lađe, kad otkriju da je njihova lađa oštećena, pomislit de da ih je zadesila nesreća, a istina je da im je učinjena milost, koja čeka da se otkrije veo sa njenog lica. Jer kad nastane rat i kralj počne silom oduzimati lađe koje se nalaze u tom kraju, ostavit će njihovu lađu jer je oštećena i neupotrebljiva. Tako će izvor opskrbe za porodicu kojoj lađa pripada ostati nedirnut. Oni neće umrijeti od gladi. Dapače, postaće imućni, jer nakon opravke njihova lađa de biti jedina koja saobraća na ovoj liniji.
Roditelji ubijenog dječaka, također, mislit de da ih je ubistvom njihovog malog nedužnog jedinca zadesila strašna nesreća, iako u odnosu na njih dvoje njegova smrt predsta vlja ogromnu milost. Allah će im umjesto ubijenog djeteta darovati dječaka koji de ih u starosti paziti, koji neće biti zao prema njima čineći im nasilje i nee ih navraćati na ne vjerovanje kao što bi to činio ubijeni da je ostao s njima.
A što se tiče trećeg slučaja, koji se Musau činio besmisle nim, njegovu mudrost je otkrio dobri Božiji rob, i kako smo vidjeli itekako je imao smisla.
Roditelji ubijenog dječaka, također, mislit de da ih je ubistvom njihovog malog nedužnog jedinca zadesila strašna nesreća, iako u odnosu na njih dvoje njegova smrt predsta vlja ogromnu milost. Allah će im umjesto ubijenog djeteta darovati dječaka koji de ih u starosti paziti, koji neće biti zao prema njima čineći im nasilje i nee ih navraćati na ne vjerovanje kao što bi to činio ubijeni da je ostao s njima.
A što se tiče trećeg slučaja, koji se Musau činio besmisle nim, njegovu mudrost je otkrio dobri Božiji rob, i kako smo vidjeli itekako je imao smisla.
Tako je dobri rob Božiji ukazao Musau, a.s., na blago dat zaodjenutu velom patnje i milost zaogrnutu plaštom ne sreće. Pojavni izgled stvari razlikuje se od njihovog unutar njeg značenja.
To je ono što je Uzvišeni i Svemogući Allah htio da nam kaže ovim kazivanjem.
Naše srce ne treba poprijeko gledati na teškoće, bolove i patnje kojima život obiluje, jer možda baš tu, iza vela tuge, bola i smrti, ruka Allahove milosti skriva svoju tajnu do bra, spasa i topline.
To je ono što je Uzvišeni i Svemogući Allah htio da nam kaže ovim kazivanjem.
Naše srce ne treba poprijeko gledati na teškoće, bolove i patnje kojima život obiluje, jer možda baš tu, iza vela tuge, bola i smrti, ruka Allahove milosti skriva svoju tajnu do bra, spasa i topline.
Kakvo je znanje dato Musau, a kakvo Hidru?
Znanje kod Musaa, a.s., bilo je ljudsko, racionalno zna nje, kome je još dodano znanje Objave, ali je, i pored toga, njegovo znanje ostalo zatečeno pred znanjem Hidra. Desilo se to zato što je Hidr posjedovao znanje koje nije bilo empi rijsko ljudsko, kao ni vjerovjesničko znanje, već dio mudrosti Allahove, dž.š., koja mu se otkrila.
„I nađoše jednog Našeg roba kojemu smo milost Našu darovati i onome što samo Mi znamo naučili.“ (El-Kehf, 65)
Znanje roba Božijeg bilo je od Allaha Mudrog i Samilosnog.
Kako oni koji su upoznali Allaha gledaju na pitanje bola i njegova odnosa sa Allahovom mudrošću?
Oni smatraju da postoje dvije vrste bola: bol roba Alla hova za Allahom, i to je onaj istinski bol, i svi ostali bolovi, koji su samo forme čiju suštinu ne znamo.
Allah je stvorio čovjeka udahnuvši u njega od Svoga Ruha:
„I kad mu dam lik i u nj udahnein od Svog duha…“ (El-Hidžr, 29)
„I nađoše jednog Našeg roba kojemu smo milost Našu darovati i onome što samo Mi znamo naučili.“ (El-Kehf, 65)
Znanje roba Božijeg bilo je od Allaha Mudrog i Samilosnog.
Kako oni koji su upoznali Allaha gledaju na pitanje bola i njegova odnosa sa Allahovom mudrošću?
Oni smatraju da postoje dvije vrste bola: bol roba Alla hova za Allahom, i to je onaj istinski bol, i svi ostali bolovi, koji su samo forme čiju suštinu ne znamo.
Allah je stvorio čovjeka udahnuvši u njega od Svoga Ruha:
„I kad mu dam lik i u nj udahnein od Svog duha…“ (El-Hidžr, 29)
Svojim dolaskom na ovaj svijet i zadobijanjem svog fizičkog zemaljskog ruha čovjek se na neki način udaljava od Allaha. A život nije ništa drugo do putovanje sa kojeg se čovjek vraća Allahu ili se pak još više od Njega udaljava. A udaljavanje od Allaha za one koji su Ga upoznali predsta vlja najveću moguću bol.
Iz tog razloga najveći sufijski pjesnik Dželaluddin Rumi započinje svoju Mesneviju govorom o uzroku bolova i prvotnom izvoru patnji. To je bol naja nastao njegovim rastavljanjen od stabljike sa koje je otrgnut, kada je postao svi ralom čiji pol treperi nježnošću, koja se topi od čežnje za povratkom i ponovnim susretom sa svojim korijenom.
Iz tog razloga najveći sufijski pjesnik Dželaluddin Rumi započinje svoju Mesneviju govorom o uzroku bolova i prvotnom izvoru patnji. To je bol naja nastao njegovim rastavljanjen od stabljike sa koje je otrgnut, kada je postao svi ralom čiji pol treperi nježnošću, koja se topi od čežnje za povratkom i ponovnim susretom sa svojim korijenom.
Prva četiri distiha Mesnevije kažu:
Slušaj ovaj naj, šta priča, kazuje,
Na rastanak on se žali, tuguje.
Iz Najistana otkad me ustrgoše,
Zbog mog plača muško, žensko uzdiše.
Tražim srce, rastancima ranjeno,
Svoju čežnju da mu kažem opširno.
Od korijena svog daleko ko padne
Traži časak da se vrati, sastane.
Ovo je taj najveći bol po mišljenju Dželaluddina Rumija, koji vjeruje da je bol nužnost života isto kao i radost.
Rumi je napisao jednu pjesmu od 53 distiha u kojima na simboličan način kazuje priču pod naslovom „Kako je princ istjerao iz čovjeka zmiju koja se uvukla kroz njegova usta dok je spavao“.
Kroz ovu alegoričnu priču Rumi iznosi svoje mišljenje o Allahovoj mudrosti i njegovo shvatanje tajne postojanja ljudskog bola u životu.
Slušaj ovaj naj, šta priča, kazuje,
Na rastanak on se žali, tuguje.
Iz Najistana otkad me ustrgoše,
Zbog mog plača muško, žensko uzdiše.
Tražim srce, rastancima ranjeno,
Svoju čežnju da mu kažem opširno.
Od korijena svog daleko ko padne
Traži časak da se vrati, sastane.
Ovo je taj najveći bol po mišljenju Dželaluddina Rumija, koji vjeruje da je bol nužnost života isto kao i radost.
Rumi je napisao jednu pjesmu od 53 distiha u kojima na simboličan način kazuje priču pod naslovom „Kako je princ istjerao iz čovjeka zmiju koja se uvukla kroz njegova usta dok je spavao“.
Kroz ovu alegoričnu priču Rumi iznosi svoje mišljenje o Allahovoj mudrosti i njegovo shvatanje tajne postojanja ljudskog bola u životu.
Rumi priča:
„Neki mudri princ išao negdje jašući na svom konju. Naiđe na čovjeka koji je spavao dok se u njegova usta uvlačila zmija. Vitez vidje zmiju pa požuri da je omete, ali mu to ne pođe za rukom. Pošto je bio izuzetno razborit i priseban on zadade onome što je spavao nekoliko bolnih udaraca topuzom. Čovjek se probudi preplašen pa potrča prema jednom drvetu sa koga je bilo opalo mnogo jabuka koje već bijahu truhle i smrdljive. Vitez mu reče: ‘Jedi to, o ti koga su spopali bolovi!’
Čovjek stade jesti, a kad god bi zastao, vitez bi ga udario bičem. Trčao je i posrtao, a onda se dizao i nastavljao jesti pokvarene jabuke, po naređenju. Uza sve ovo plakao je osjećajući bol i molio viteza da ga ostavi.
Vitez nije obraćao pažnju na njegova preklinjanja. Vukao ga je i primoravao da trči, da jede, pa opet ponovo trči, sve dok ga nije doveo do stanja da zamalo dušu ispusti. Što od udaraca, što od straha pred vitezom, hitrim kao munja, što opet od pretrpanosti hranom, ispaćenosti i povreda, želudac izbaci sve ono što bijaše progutao, kako ono što vrijedi tako i ono što je pokvareno i štetno, a sa svim time iskoči i zmija. Kad je čovjek vidio da je zmija izašla iz njegove utrobe, pade ničice pred dobrim i sposobnim čovjekom i stade ga veličati i zahvaljivati mu se:
Blagoslovljen nek je čas u kom te sretoh,
Kad već mrtvac bijah, ti me spasi, eto.
Ko mati s djetetom sa mnom si činio,
A ja, ko magarac, bježati sam htio.
Dok magarca glupost čista na bijeg goni
vlasnik zbog dobrote za njim suze roni.
On za njim ne traga korist da pribavi,
već da divlja zvjer ga kakva ne zadavi!
Čovjek stade jesti, a kad god bi zastao, vitez bi ga udario bičem. Trčao je i posrtao, a onda se dizao i nastavljao jesti pokvarene jabuke, po naređenju. Uza sve ovo plakao je osjećajući bol i molio viteza da ga ostavi.
Vitez nije obraćao pažnju na njegova preklinjanja. Vukao ga je i primoravao da trči, da jede, pa opet ponovo trči, sve dok ga nije doveo do stanja da zamalo dušu ispusti. Što od udaraca, što od straha pred vitezom, hitrim kao munja, što opet od pretrpanosti hranom, ispaćenosti i povreda, želudac izbaci sve ono što bijaše progutao, kako ono što vrijedi tako i ono što je pokvareno i štetno, a sa svim time iskoči i zmija. Kad je čovjek vidio da je zmija izašla iz njegove utrobe, pade ničice pred dobrim i sposobnim čovjekom i stade ga veličati i zahvaljivati mu se:
Blagoslovljen nek je čas u kom te sretoh,
Kad već mrtvac bijah, ti me spasi, eto.
Ko mati s djetetom sa mnom si činio,
A ja, ko magarac, bježati sam htio.
Dok magarca glupost čista na bijeg goni
vlasnik zbog dobrote za njim suze roni.
On za njim ne traga korist da pribavi,
već da divlja zvjer ga kakva ne zadavi!
I tek na kraju priče shvaćamo da je vitez ovdje simbol Allahove skrivene mudrosti koja dovodi do čovjekova izba vljenja i spasa. Čovjeka su spopali bolovi, a u nutrinu nje govu ušle su zle šejtanske vesvese, koje je unijela zmija. Zlo iz njegove utrobe nije bilo moguće odstraniti izuzev putem bola. Dakle, svaki vitezov udarac ustvari je izliv ljubavi pre rušene u ruho surovosti. Postupak viteza rezultat je čiste ljubavi, iskazane bez očekivanja ikakve koristi ili zahvalno sti. Tako oni koji su upoznali Allaha gledaju na ljudske pa tnje i mudrost Tvorca koja se skriva u njima.
Oni su spoznali da je bol jedna od tajni života. Veličina čovjeka se otkriva onda kada se suoči s patnjom i suprot stavi joj se, ako nađe za to snage i uzmogne.
A ako to bude iznad njegove snage i moći, dužnost mu je da se preda mudrosti koju mi ne možemo dokučiti – znanje o njoj pripada samo Allahu.
A ako to bude iznad njegove snage i moći, dužnost mu je da se preda mudrosti koju mi ne možemo dokučiti – znanje o njoj pripada samo Allahu.
Allahov Poslanik, a.s., rekao je:
„Niti jedan trn vjernika ne ubode a da mu time Allah grijehe ne pokrije ili ga time na viši stepen ne uzdigne.“
„Niti jedan trn vjernika ne ubode a da mu time Allah grijehe ne pokrije ili ga time na viši stepen ne uzdigne.“
(Poglavlje iz knjige: „ALLAH, islamsko poimanje i vjerovanje”, Ahmed Behdžet, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2001. god.)
Нема коментара:
Постави коментар