четвртак, 13. новембар 2014.

Kako više ne bežati od svojih emocija?

healing490Danas sedim u miru svoje bašte, koja je za mene jedno od najprijatnijih mesta na planeti. Posmatram decu u obdaništu preko puta, kako trče, vrište, plaču i smeju se kako im dodje. Danas razmišljam o ljudskim emocijama.
Ako neko voli dobru porciju entuzijazma, ljubavi, moci, znanja to sam definitivno ja. Ponekad me emocije toliko ponesu da mi se cini da ceo Univerzum peva zajedno sa mnom. Ako je neko advokat toga da smo mi kreatori naše realnosti onda sam to ja. To saznanje da nismo nemoćni, da naša sudbina nije odredjena nečim izvan nas, to je nešto što želim svakome. I svaki moj tekst će uvek ići u tom smeru, da onome ko ga čita da osećaj da ima kontrolu nad svojim životom. Da nije bespomoćan.
Definitivno se isplati naučiti kako sebe korak po korak podići iz depresije do sreće i radosti. Kako promeniti pogled na svet. Kako se i u lošoj situaciji osetiti dobro. Taj zanat spada u znanja koja vas čine gospodarem svog života. To je kao čekić za kovača svog života.
A opet, tu su, skoro isto toliko cesto i negativne emocije. Nije mi teško da priznam. Kada se umirim, i ne ulažem nikakav napor da podignem svoju vibraciju, desi mi se da neka tiha ali uporna emocija ispliva.  Ljudi me ponekad pitaju, kako odguravam od sebe tugu i nemoc.
Iskren odgovor je, ne guram. Učenja zakona privlačenja nas mogu zavesti da svoje negativne emocije vidimo kao nešto od čega treba pobeći. Nešto što treba hitno izolovati, staviti u karantin, i sto pre moguće potrčati u smeru željenog. Tužni ili razočarani nismo sebi dovoljno dobri. Biti manje nego optimističan nam se prosto čini kao zabranjeno stanje.Kako osetimo negativnu emociju, mi smišljamo način da se izvučemo iz nje. Da pobegnemo. Da skrenemo fokus. To je ono što nas zakon privlačenja uči, zar ne? Okreni glavu, gledaj na drugu stranu.Nemoj sedeti u lošim emocijama, jer hej, postoji opasnost da ćeš privući još toga. I onda dolazi stres, um se pita “Kako da hitno promenim priču?”. Naravno, oni koji su naučili zanat mogu da brzo promene priču i juhuuuu…eto olakšanja. Ja ću biti hrabra sada i reći, da je to olakšanje samo privremeno.
Jer, pitam se sledeće, ako ja kao poznavalac zakona privlačenja i svih trikova iz šešira podignem vibraciju…zašto ona posle opet padne? Zašto lepo ne ostane tamo gde sam je podigla? Zašto je olakšanje samo privremeno?
Kada znamo šta ne želimo, znamo šta želimo. Što i jeste istina. Ali, koliko dugo možemo bežati pre nego što nas osećaj od kojeg smo bežali ponovo stigne?
Dakle, mozda Zakon Privlačenja ne uči baš to što sam ja ranije mislila da uči. Možda sam neke delove, koji su takodje veoma bitni prečula. A možda i nije bitno šta Zakon Privlačenja uči, ako meni moje lično iskustvo kaže nešto drugo. Valjda sam ja sebi ipak glavni učitelj.
Šta ako je sasvim ok osetiti negativnu emociju BEZ da odmah počnemo da “radimo” na njoj. Bez toga da odmah krenemo da je promenimo. Rečenica “Tu sam gde sam.” ima izgleda veće značenje nego što sam joj ranije dala. Tužna sam? Tu sam gde sam. I am where i am. Razočarana sam? Tu sam gde sam. I am where i am.
Odoleti onom prvom naletu potrebe da se pobegne. Jer iskreno, ako negativna emocija nije neprijatna, onda i nije neka posebna negativna emocija. Ako tuga ne zaboli, ako nemoć ne zaboli onda je zapravo ni ne osećam. I ako mi se desi da upadnem u neku od njih, sasvim je prirodno da se neću osećati bajno.
Možda ako ostanem u toj emociji neko vreme. Ovde ne pričam o danima i mesecima već o minutima. Ili satima. Ako sam tužna i isplačem se. Ako sam besna i udarim jastuke. Ako sam nemoćna i dozvolim sebi da budem nemoćna. Možda, …možda je to ono što mi je potrebno.
Za razliku od “Oh, osećam tugu, kako ono beše proces da izadjem iz tuge? Koja ono beše emocija na emotivnoj skali iznad tuge? Treba mi hitno proces. Možda pitam nekog učitelja da mi pomogne da podignem vibraciju…”
osetite sledeći tok misli
“Oh…osećam tugu. Osećam. Ne bežim. Puštam sebe da je osetim. Ne bežim od sebe. Volim i prihvatam sebe sada i u ovom raspoloženju koje nije bajno. Tu sam, prisutna”
Meni je iskustvo pokazalo, da ovaj drugi stav čini da emocija samo bude tu neko vreme i onda prodje kroz nas. Neprijatno je, da. Neugodno je, itekako. Ali ako pustimo emociju da bude tu, u nama…ona posle nekog vremena sama izbledi. Jer smo je konacno primetili. Kao da je postar koji želi da nam donese poruku, i kada primimo poruku postar može da ide dalje. A do god bežimo od te emocije, poštar će da zvoni na vrata, da lupa, da kuca na prozore. Bolje je otvoriti mu vrata i primiti paket.
Negativna emocija ne ostaje dugo. Da, moguće je da ćete se isplakati. Moguće je da ćete se osećati nemoćno možda čak i nekoliko sati. Moguće je da ćete pokušati da pobegnete od tog poštara kroz hranu, cigarete, alkoho, trening u teretani. Ili ćete čitati knjige za samopomoć, nesvesno pokazujući sebi “Ovakav kakav sam, nisam dovoljno dobar sada. Moram hitno da se popravim. Da podignem vibraciju. Da izmenim nešto na sebi pokvarenom.” To je vrisak iznutra koji kaže “Ovde je neprijatno, izbavite me odavde!!!”
To je onaj deo nas koji traži da ga prihvatimo. Jer do god trčim ka Vortexu i dobrom raspoloženju da bih se izbavila iz neprijatnog, ja samo pojačavam tvrdnju da je neprijatno neprihvatljivo. Da sam ja kada sam tužna ili nemoćna neprihvatljiva. A to je baš ono što je potpuno suprotno onome što želim. A to je bezuslovna ljubav. Voleti sebe nezavisno od toga u kom sam emotivnom stanju. Gde je tu bezuslovna ljubav ako se volim samo kada sam u Vortexu i skakućem okolo u entuzijazmu?
To je ono što nas je društvo učilo. Budi nasmejan, sedi pravo, lepo se ponašaj za stolom i bićeš voljen i pohvaljen.
A šta je kada plačem? Šta je kada mi nije ni do čega? Ko me onda voli?
Do god hitno povravljamo sebe, čim smo sebi manje dobri, mi zapravo sami sebe kažnjavamo na isti način kao društvo ili roditelji.
Kada smo bili deca, želeli smo da nas roditelji vole i kada smo razmazni od suza. I kada smo neuspešni. I kada dobijemo jedinicu. I kada izgubimo posao. I kada nas partner ostavi. Neki od nas, kao ja, su imali tu sreću da su roditelji uvek bili tu. Ali u mom slučaju društvo nije. Da bih mogla da uspem i uživam u svemu ovome što me sada okružuje, ja sam dugo godina morala da pod tepih gurnem i strah i paniku i osećaj da sam lošija od drugih. I da se fokusiram samo na uspeh. Jer u mom sistemu verovanja tokom 20 godina je uspeh i biti najbolji bilo ono što je garantovalo preživljavanje. Samo najbolji opstaju. Padni, i ostaćeš dole. Ako se sama ne podigneš, nema ko da te digne. Samo snažne žene ostaju u igri. Samo ako si posebna u svim oblastima možeš imati lagan život. Da, to su te misli koje su meni ulivale strah i bežeći od njih sam postigla sve što sam postigla. Moj mozak je povezao da je neuspeh finansijski ili poslovni životno opasan. Ako sam neuspešna, nema me.
Ironično, ali veći deo uspeha i luksuza oko mene je rezultat bežanja od straha da slabi ne preživljavaju.
I nekako imam osećaj, da nisam jedina koja je ovaj osećaj vukla sa sobom. Seti se ti trenutaka kada te panika uhvati kada pomisliš da nešto što želiš nikada nećeš postići. Ili kada pomisliš da su svi bolji od tebe.
Uprkos tome što sam postigla sve što sam želela, karijeru, novac, ugled, sigurnost, značaj, …osećaj straha je ostao. I nema tog dizanja vibracije koji može da trajno izmeni onaj osećaj straha koji ispliva, kada se um umiri u meditaciji. Kada sretnemo sami sebe. Onaj deo sebe koji nemilosrdno postavlja pitanja.
Jedino što može da promeni taj osećaj je prvo,da budem prisutna u njemu. Da, strah je tu. Grozan je. Iako znam da je nerealan, ne bežim više od njega. Ne započinjem još jedan fenomenalan projekat na poslu, da bih kroz još veći uspeh sebe oslobodila straha od neuspeha. Ne, ovaj put samo sedim tu, i puštam svoj strah da prodje kroz mene. To možda znači i neku suzu i neko priznanje da nisam u svemu baš tako savršena kao što bih volela. I da budem uz sebe. Bezuslovno.
I onda…osećaj prodje. Ono čemu se ne opiremo više nas ne proganja. Posle tog suočavanja sa sopstvenim strahom, po prvi put u mene ulazi jedan novi mir. Um je miran, ali i duša. Shvatam, meni uspeh više nije potreban da bih preživela. Odavno sam preživela. Moje preživljavanje nikada i nije bilo uslovljeno mojim uspehom. I da ništa od ovog sto sam postigla nisam postigla, ja bih sada isto sedela negde u prirodi i bila ja. Imala bih dovoljno vazduha, vode, hrane i ljubavi od dragih osoba. I pre svega bih imala svoju ljubav. Onu, koju sada pronalazim.
Strah je bio neopravdan. Naučen. Preuzet od društva. Samo najbolji opstaju…smejem se…kakva glupost. Kako imbecilno verovanje. Koje kao demon tera još milione ljudi tamo napolju da jure uspeh zapravo bežeći od straha da neće biti najbolji. Pa šta ako nisam najbolja? Kad bi samo najbolji opstajali ostalo bi nas vrlo malo na planeti. Evo, ja sam primer uspeha. Ja sam u mnogočemu najbolja. I šta sad? Stigla na cilj i kuda sad? Dokazala sam šta sam imala i šta sad?
Ja stojim uz svoju slabost. I stojim uz to da nisam savršeno biće. Bezuslovno volim i prihvatam sebe. I dozvoljavam sebi uspehe, neuspehe, radosti, tuge…hoću da budem kompletna. Sada kada znam da mi uspeh nije neophodan, želim da kreiram samo iz igre. Čak mi je i neuspeh donekle privlačan. Zanimljiv. Kako je to ne uspeti? Koja sloboda…sada kada sebi dozvoljavam i to iskustvo. Kao dete koje je stalno bilo u finim pantalonama koje ne sme da isprlja u igri i odjednom dobilo dozvolu da se valja u blatu. Kao neko ko sebi dozvoljava da konačno zakasni na posao. Ili ne preda projekat na vreme. Smejem se slatko… Neuspehu, moj novi prijatelju…evo me, stižem!
Hoću da znam da mogu da se podignem uz skalu emocija kada god poželim. Ali i da mogu da ostanem dole i da se ne penjem, ako mi se ne penje. Ja sam čovek i imam pravo na suze, na greške …
I ovo saznanje je baš to svetlo, koje donosi mir.
Da li to sada znači da treba da zaboravim sve što znam o fokusu i dizanju vibracije i kreiranju nove realnost? Ne, nikako! Jer ova znanja sva zaista funkcionišu. Kreiranje je zaista moguće i menjanje vibracije takodje. To je kao da učite da koristite četkicu i boje da bi naslikali sliku. Ali je ne slikate više zato što vas boli da vidite prazno platno, već jer vam se slika. Kreator u vama ne beži više ni od čega…več kreira iz zadovoljstva.
Kada pustimo naše strahove da prodju kroz nas, naše prirodno stanje sreće i mira će se samo vratiti i uspostaviti. Abraham je ipak bio u pravu….naša prirodna vibracija je vibracija mira i ljubavi. Samo, ona nije nešto na čemu moramo teško da radimo da bi se dizali…ova vibracija je prirodna posledica toga, što odlučujem da u potpunosti prihvatim sebe.
Moja bašta nikad nije bila lepša nego danas. Jer su se u njoj susreli pravi mir spolja i pravi mir iznutra. Onaj pravi mir….Mir duše.
Sa ljubavlju svima
Mina
1525633

Vodjene meditacije za početnike a i napredne

Šta je meditacija (za početnike)
1525633
Meditacija je opušteno stanje. Stanje u kojem se vas um usporava i odmara, vaša energija osvežava i vibracija podiže. Kroz usporavanje uma i misli, zaustavlja se zamah koji ste imali pre toga. Iako se vibracija podiže, ona se istovremeno i smiruje.
To znači da je dovoljno da svoju pažnju sa problema, planova, briga pa čak i pozitivnih stvari, skrenete na svoj dah i time zaustavite bilo kakvo dešavanje koje je pre toga pravilo uragan u vašoj glavi. To je kao da računarski sistem koji je radio satima resetujete.
Vi nalazite posle nekog vremena (obicno nakon 20 minuta) mir. Misli nikada ne prestaju potpuno, osim možda na tren, ali se značajno usporavaju.
Kroz ovo podizanje vibracije, i otpuštanje otpora, vi dozvoljavate vašem telu da se odmori i regeneriše.
Duboka meditacija je za telo skoro kao san.
Telo spava a vi ste budni.
Nema otpora, energija struji i popravlja i čisti ono što treba da čisti.
To je kao kada je telefon na crvenoj crti i stavite ga na punjenje. Ako telefon stavljate na punjenje, da li mislite da je potrebno da i sebe nekada ukačite na punjač?
Sve jedno je da li koristite vodjene meditacije ili se sami koncentrišete na disanje, brojenje ili nešto slično. Postoji milion načina da se meditira i svaki je dobar. Vremenom ćete naći svoj. Vodjene meditacije su na početku odlične, jer vam pomažu da zaposlite um, kako bi se telo opustilo.
Za prvih par meditacija je sasvim dovoljno da osetite razliku izmedju toga kako se osećate na početku i na kraju. Disanje će se usporiti, misli će vam biti nešto mirnije i osećaćete se lakše. Kao posle tuširanja ili kratkog sna. Ako ste to doživeli, onda znajte da je sve prošlo apsolutno uspešno i da ste sve uradili kako treba.
Niko spolja vam ne može dati potvrdu da ste dobro meditirali. “Osećam se mirnije i svežije” je savršen rezultat
Kada ste se jednom opustili kroz meditaciju…nema potrebe da odmah trčite u sledeću. Idite svojim putem, radite nešto, upotrebljavajte mozak. I onda kada se ponovo zahuktate idite opet na “punjenje”.
Vremenom ćete početi da se radujete svakoj sledećoj meditaciji.
U nama se nalaze beskonačne dubine, i svetovi do kojih možemo doći kada se opustimo i pustimo da nas meditacija vodi. Ti svetovi čuvaju pristup našoj mudrosti i svim odgovorima. Samo treba da zaronimo u njih.
U ovoj posebnoj, veoma moćnoj meditaciji, vodim vas u predele u vama u kojima ćete otkriti izvor svog izobilja u životu.
Kombinacija glasa, muzike i zvučnih efekata će vas podržati u opuštanju.
Ovaj put odvojite bar 20 minuta, u kojima vas garantovano niko neće ometati. Preporučujem da i nakon meditacije odvojite vreme za sebe ili jednostavno zaspite.
Izaberite neku od sledećih vodjenih meditacija i uživajte u “punjenju baterija”:


channeling

Нема коментара:

Постави коментар