Joy and happiness

Written by Bhaerava Kaala

"Duhovnost vidim kao krunu čovjekove težnje da ostvari sebe. Ona dolazi kao posljedica istinske unutarnje zrelosti, te duhovnost nije, niti može biti proizvod straha od kazne."

"Postoje duhovnosti i duhovnosti. Jedna vrsta duhovnosti može biti rezultat psihičkog zdravlja, a druga samo odraz odsustva istog. Jedna duhovna težnja nastaje kao vrhunac razumijevanja života samog po sebi, dok je druga duhovnost neka vrsta skloništa pred životom."

Duhovnost nije odsustvo života, bježanje pred njim, ali nije ni suradanja sa onim što čovjeka drži zarobljenim u vječnom kruženju i zatvoru u kojem se samim rođenjem nalazi. Danas imamo prilike vidjeti različite oblike duhovnosti i možda donijeti zaključak kako se ta sfera iznenada razvila i dalje se razvija kao izraz čovjekove sveukupne težnje ali i razvoja koje se tumači kao razvoj svijesti i tehnologije. Osnovno je da kod razvoja svijesti niži nivoi svijesti koji su bili dominantni nestaju i bivaju transformirani ili zamijenjeni naprednijim oblicima življenja, ponašanja i shvaćanja. Ako pažljivije pogledamo oko sebe ne možemo a da ne primijetimo da se nije desio nikakav razvoj svijesti već razvoj tehnologije i sa njim i razvoj memorije koja se prepoznaje po sposobnosti pamćenja, snalaženju unutar upamćenih sektora na zamišljenim ljudskim diskovima (centrima svijesti ili umovima). To što imamo napredniju tehnologiju nego prije dvije tisuće godina ne znači da je osnovna ljudska svijest promijenjena. To što imamo mnogo bolje iskorištenu memoriju "diskova" u sebi ne znači da je ta memorija poboljšana u vidu proširenja svijesti.

Morat ćemo prihvatiti razočarenje koje se pojavljuje sagledavanjem trenutne ljudske svijesti o kojoj mnogo pričaju u superlativu. Pomak u svijesti se nije desio. Ono što svakodnevan čovjek naziva "sviješću" nije Svijest kako to promatra duhovnost. Niti je odraz Više Svijesti sposobnost korištenja daljinskog upravljača ili android aplikacija na telefonu. Sposobnost primanja informacija i njihovo pamćenje nema nikakve veze sa proširenjem svijesti. Dovoljno je prošetati ulicama bilo kojeg grada i uvidjeti da majmunoliki čovjek upravlja modernim automobilom u isto vrijeme dok surfa internetom putem svog android ljubimca i bijesni na pješake sa popriličnom žestinom kao i prije tisuću godina.

Read more... Add new comment Hits: 99

Written by Klaudija Petrović

Zamislite jedan dan, bilo koji. U njemu lica koja prolaze. Koliko lica vidite u jednom danu? Bezbroj? Ne bih se složila sa vama. Jedno, dva, pet... A, možda samo jedno, svoje lice, rasuto u hiljade lica. Koliko često niste kod Kuće? Uvek, često, malo, nimalo... Toliko ste pustili da neko od lica bude u vašoj Kući.

Dom, porodica, kuća, nešto bez čega ne možete ili bez čega je teško. Jeste. Ali, da li stvarno ne možete? Šta za vas predstavlja vaša kuća? Sigurnost, pribežište, mesto za odmor, zabavu, razbibrigu ili nešto više. Možda, oslonac, vas, vaše stanje, vaš san.

Plemenite namere, kako to lepo zvuči. Pun ih je svet. Pa opet, pun je i ne-sreće. Koliko puta u toku dana pomislite nešto lepo, nešto što bi svakom dobro došlo da se obistini?

Šta biste radili da se to obistini? Igrali, skakali, plesali. Možda, a možda i ne biste. Možda biste jednostavno, samo bili, bili to što jeste, ni manje, ni više. Toliko. I čemu onda to? Vama. Vama sigurno ne treba. Imate sebe. Meni? Pa, meni, sebi – to je isto. Sve sam to ja :) Samo u različitim oblicima, formama. Prema tome, ne treba nikom. Onda, čemu tol'ke misli. Za koga? Vama ne trebaju, mene nema, jer – koje mene? I ostaje nam odgovor – nikom. Nikom i svakom. Zanimljivo zvuči, zar ne? Nikom ne trebaju - jasno je šta je, al' svakom... Kom svakom? Svakom policajcu, službeniku, ženi, muškarcu, majci, stricu i tako unedogled. A ko su oni? Izmišljeni likovi iz bajke, reći ćete. Pa, možda. A, možda i nisu. Zavisi, od vas, da li im dajete mesto. Mesto u vama. Da igraju svoju bajku. Čujem nekog kako se buni, pa kaže: "Ali kako to da znamo, kada ih je toliko, mnoštvo i svi nešto rade, hoće, govore? Kako znati ko sam ja, šta je stvarno, šta je istinito?" Lepo - rekla bi jedna moja poznanica, nemojte slušati ni jednog. Nikog ne slušajte. Slušajte Tišinu, tamo ćete se naći, tamo postojite, nigde više, samo tu. Buka spoljašnjeg sveta tu vam ne može ništa, jer ne dopire, nema tu moć da uđe u vaš dom, vaše prebivalište, vašu Kuću. Tu ste sigurni, jaki, nasmejani i uvek svoji, ničiji drugi, jer tu ste Sami. Tu ste to što jeste – Sami, Vi. Oslušnite. Čujete li tišinu? Nije li lepa? Samo vaša. Puna, čista, prožeta, prisutna, duboka. Zagnjurite se u nju. Prijaće vam - kupanje u samom sebi.