Budizam se prvi put u Tibetu javlja u sedmom stoljeću, kao novi religijski
sistem koji se širio iz Indije i susjednog Nepala. U prvom naletu budističke ideje nisu pustile dublji korijen, pa tako, historija bilježi da je u dvanestom stoljeću došlo do novog širenja ove religije. Od 13. do 20. stoljeća, budističko učenje se potpuno integrisalo u tibetansko društvo, asimilujući mnoge elemente domaće religije bon. Tibetanci ispovedaju budisličko učenje 'mahajana pravca', poštujući specifičnu lamaističku hijerarhiju.
Duhovno učenje je donijelo potpuno nove religiozne obrede i simbole iz matične Indije, koji su se u autentičnoj formi sačuvali sve do današnjeg dana. Tako se slikanje tibetanskih mandala može pratiti od samih prapočetaka budizma u zemlji na "krovu svijela".
Psiho-kozmogramiPouzdano se zna da su sveti magični dijagrami nastali u Indiji, a zatim su se zajedno sa budističkim učenjem širili po cijeloj Aziji, sve do Kine, Koreje i Japana. Mandale su se upotrebljavale za religijske obrede, ali i kao svojevrsni instrumenti meditacije. One su predstava Univerzuma i njegovih tajanstvenih sila, preko kojih se mogu doseći božanske moći. Mentalnim ulaskom u mandalu, čovek koji predstavlja mikrokozmos, biva vođen kroz dramatični kozmički proces dezintegracije i integracije.
Uz mnoštvo zanimljivih varijacija, postoje dva osnovna tipa tibetanskih mandala. Oba su, razumljivo, preuzete iz indijske duhovne tradicije. Prvi je 'garbha – dhatu' (sans. - pupak svijeta), koja predstavlja pokret od jednote ka mnoštvu, a drugi 'vajra – dhatu' (sans. - dijamant ili vatrena lopta), koja predstavlja kretanje od mnoštva ka jednoti.
Tibetanske se mandale obično slikaju mineralnim bojama na platnu, koje se uramljuju dekorativnim tkaninama, najčešće od svile. Takva slika naziva se 'thang-ka' i čuva se poput svete slike. Smatraju se psiho-kosmogramima koji vizuelnim simbolima predstavljaju svete tekstove vjere. Služe i za ceremoniju inicijacije. Tada se mandale slikaju na podu dvorane za posvećenje, a umjesto mineralnih boja koriste se strugotine različitih minerala i plemenitih metala. 
Prema budističkim vjerovanjia i ljudsko tijelo je jedna živa mandala u kojoj je srce središte mikrokozmosa zvanog covjek, koji teži ujedinjenju sa Univerzumom.  
Mandale su geometrijski prikaz svetih slogova - mantri. Da bi mogli da imaju magičnu moć, prije upotrebe se posvećuju obredom 'pranapratistha', to jest - „inicijacijom daha". Tibetanci ih čuvaju na posvećenim mjestima da ih štite od neprijateljskih demonskih sila.
Vrlo često prikazuju i 'dharmapale' - „čuvare doktrine", to jest, božanstva koja datiraju iz predbudističkog perioda, koja su „pokorena" od strane lamaističkih svećenika. Najčešće ih predstavljaju kao vrlo bijesne i zastrašujuće stvorove. U mnogobrojnim rukama nose ubojito oružje, a odjeća im je nerjetko napravljena od lobanja i kostiju neprijatelja religije.
Mandala predstavlja mjesto božanske čistoće, na koje se tokom inicijacijskih obreda postavlja činija za sakupljanje božanske energije. Sve do trenutka inicijacije, mandala je tek nemušta slika. No, kada adept primi učenje, simbolika počinje postepeno da djeluje otvarajući više nivoe svijesti. Taj proces koji Jung naziva individuacijom, meditantu prenosi putem simbola isti duhovni sadržaj koji se nalazi u svetim budističkim tekstovima. Od tog trenutka mandala postaje potpora u meditaciji i instrument koji izaziva vizije nevidljivog sveta. Da bi se postigao taj efekat, potrebno je tokom meditacije koristiti određenu mantru i mudru (ritualni gest). Središte mandale je kvadrat obuhvaćen kružnicom.
Kružnica se sastoji iz više prstenova od kojih svaki ima posebnu simboliku. Tako je spoljni „krug plamena" obično naslikan u pet različitih boja. Smatra se da upravo on čuva misteriju mandale od neupućenih.
Plamen označava goruću svijest u procesu koncentracije koja mora da uništi neznanje. Drugi krug je obično crn ili tamno plav, ukrašen „draguljima" (vaj-ra) i simboliše neuništivu prirodu čiste svijesti i prosvijetljenje. Da bi se prosvijetljenje postiglo, neophodno je prevazići osam formi lažne svijesti, koje čovjeka vezuju za svijet ćula, intelekta i individualizma. Zato neke mandale imaju krug sa osam scena od kojih svaka prikazuje po jedno groblje - simbolično uništenje osam formi lažne svijesti. Na svakom groblju nalazi se po jedna stupa (budistički hram zvonastog oblika) u samom središtu.
Poslednji prsten koji okružuje magijski kvadrat ima latice lotosa i poziva na harmonično razvijanje spiritualne vizije. Kvadratni zidovi predstave „svetog hra-ma' u sredini često imaju pet različito obojenih ivica koje su dekorirane ornamentima i simbolima. Ulazak i izlazak u magijski kvadrat označen je vratima na svakoj glavnoj stranici. Osam pravaca prostora ponekad označavaju figure manjih božanstava. U kvadratu može biti jedan ili više tamnih krugova posutih dijamantima.
Mudrost ogledalaKvadrat je po dijagonali podijeljen u četiri trougla: bijele, žute. crvene i plave ili zelene boje. Trouglovi predstavljaju četiri pravca, a peti prostorni element nalazi se u središtu kvadrata. U tom krugu slika se pet Budinih figura ili drugo središnje božanstvo mandale.
Svaka od ovih predstava manifestira se u unutrašnjoj viziji meditanata u kombinaciji sa određenom manirom. Svaka manira ima posebnu boju koja je u skladu sa slikom Bude i njegovim segmentom u magijskom kvadratu.
Figure Bude naslikane su po strogim ikonografskim kanonima, pa tako imaju tačno definiranu pozu, pokret ruku, način sjedenja, boju i mjesto, vezano za određene elemente kozmosa, ljudskog djelanja, negativne snage koje djeluju unutar čovjeka i određene mudrosli koje čovjek može steči čestim meditiranjem. Tih pet kategorija ljudskog iskustva ili akcije su: svijest, tjelesnost, osjećaj, opažaj i volja.
Pet negativnih snaga, to jest „otrova" su: neznanje, mržnja, ponos i sebičnost, strast i žudnja, i pohlepa.
Pet mudrosti koje se mogu steči su: razumjevanje univerzalnog zakona - dharme, zatim mudrost ogledala koja objašnjavaju sve manifestirane forme kao iluziju. Kada se savlada mudrost ogledala, postaje jasno da su mržnja ili strasti nepotrebne jer nisu u stanju da dotaknu realni objekt. Treća je mudrost suštinske jednakosti koja uči da su sve manifestovane stvari naša kreacija. Time se ukida samovažnost. Četvrta je mudrost sveprisutne pronicljivosti koja je neophodna da bi se na pravi način prepoznala ljudska strast i žudnja za stvarima prolaznog svijeta i tako otklonila iz misli. Poslednja je mudrost ostvarenja kojom se prepoznaje neizbježnost ispunjenja karmičkog ciklusa. Ona nas uči da beremo posljedice svog djelovanja, riječi i misli, po neumitnom zakonu karme koji se čvrsto zasniva na principu uzroka i posljedice.
Ovakav pristup duhovnoj evoluciji odstranjuje potiskivanje negativnih sila i upućuje na njihovu transformaciju prepoznavanjem njihove prave prirode. Na taj način čovjek postaje savršeni gospodar sopstvene svijesti.
Jung i mandaleKako je poznato, Cari Gustav Jung se vrlo temeljito bavio temom mandala i uspješno ih primjenjivao u svojim psiho-terapijama. Prema njegovom mišljenju: „Prava mandala je uvijek unutrašnja slika, koju postepeno stvara djelatna uobrazilja, i to onda kada je narušena duševna ravnoteža ili kad se ne može pronaći neka misao, pa je treba tražiti, jer nije sadržana u svetom nauku." (C.G. Jung: Psihologija i alke-mija). 
On je ustanovio da u vremenima neke osobne krize ili sloma izranjaju neposredno iz nesvjesnog, primjerice u snovima; strukture mandala čija je uloga da čuvaju i da štite. „...Cilj što se nudi duševnoj nevolji, slika što obečava ozdravljenje, cjelinu..." (C.G. Jung). One, dakle, izranjaju uvijek onda kada podsvijest traga za centrom i priroda pokušava navesti psihu na samoiscjeljenje. Promatrane na taj način, mogu mandale biti sjećanja na raj ili na jednotu koju svatko u sebi nosi i koja se manifestira kada je tama dosegla svoju najdublju točku. Okvirno uzevši, u našem vremenu u kojem je svijet zaglavljen u površnom materijalizmu, u trci za prestižom i međunacionalnim sukobima - neutoljiva je potreba za mandalom. Zbog toga vjerojatno ona opet izranja, poput rozeta u kasnom srednjem vijeku sa svojim snažnim težnjama za razrješenjem.
Taj simbol je oduvijek bio tu i zauvijek će ostali tu jer postoji na svim područjima. Prema C.G. Jungu riječ je o apriori postojećem arhetipu koji je inherentan kolektivnom nesvjesnom te na taj način ne podliježe pojedinačnom nastanku i nestanku. Uvijek iznova pomaljaju se mandale 'dubina ljudske duše, ma koliko ih možda mi željeli potisnuti - jednako kao što se bajke i sage nekog naroda uvijek iznova obnavljaju i pomlađuju.