Blažena samoća

Osamljenost je život bez odnosa s drugima. Samoća je najintenzivniji odnos. S Bogom. Sa sobom.

Međutim, ima onih koji traže samoću. Iz različitih razloga. Netko, jer hoće pobjeći od neizdrživih  strana života s drugima: od  strahova, sukoba, žudnje da se svidi drugima ili društvenih normi. Drugi, jer traže prostor i vrijeme za vrijednosti koje ne mogu živjeti u društvu, kao što su duhovnost, molitva, odmak, pisanje, donošenje odluka, trud oko razlikovanja duhova.
Isus je jednom rano ujutro izišao iz Kafarnauma i otišao na samotno mjesto moliti. Iz mase u samoću. Kada se razdanilo, Petar i drugi učenici su došli za njim. Činilo im se da trebaju ispuniti volju onih koji su ga tražili. Svi te traže, rekli su mu. No, morali su naučiti da učitelj nije donosio odluke prema očekivanjima drugih. Odlučivao je u samoći. Nije teško uvidjeti važnost ovoga detalja. Nebrojenima je on kasnije bio poziv u samoću kako bi otkrili Božju volju. Ona se ne otkriva u osamljenosti, nego u samoći. Osamljenost je život bez odnosa s drugima. Samoća je najintenzivniji odnos. S Bogom. Sa sobom. Isus nije bio osamljen. Svoj je život dijelio s drugima. No, odlazio je u samoću. I tamo je iz odmaka jasno vidio svoj zadatak.

Tko je upoznao samoću, zna da je u njoj najmanje sam i osamljen. Neobično, svijet bruji o osamljenosti , a ne podnosi samoću. Krš­ćanstvo ističe odgovornost za druge i temeljnu povezanost ljudi, a u svom srcu poznaje i njeguje samoću. Uistinu, samo onaj tko se susreo s Bogom i sobom samim u samoći, opaža obmanu pesimizma o temeljnoj ljudskoj osamljenosti.

Via Franjevacki medijski centar "Svjetlo rjeci"